Boma Bakery

Prije nekoliko tjedana, kroz dopisivanje s fotografkinjom Matejom Vrčković (čiju smo vam švicarsku priču prenijeli ovdje), dobila sam mali prozor u svijet novootvorene Boma Bakery. Bilo je tu nekoliko Matejinih teaser fotografija cijelog projekta, a već prva komunikacija s vlasnicom Marijom dala mi je naslutiti da ću od nje uskoro dobiti zanimljive odgovore. I bilo je tako.

Njezina priča s kruhom počela je još u Zagrebu, u Breadclubu, u kojem se zaljubila u cijeli taj svijet. Ujedno, bio je to i posao koji će zauvijek pamtiti kao najveći korak u svojoj karijeri.

Marija ove godine broji 10 godina otkako je ispekla svoju prvu tortu, s kojom je započeo njezin slastičarski put, a zatim se nastavio onaj pekarski: „Cijenim svaku tortu koju sam napravila i svako radno mjesto na kojem sam bila, jer smatram da sam u svakom trenutku učila. Mislim da sam kroz godine učenja u svojoj glavi pamtila sve stvari koje su dobre za biznis, a isto tako i one koje nisu. Tako da mislim da sam na svakom poslu naučila ono sto sam primijenila sada na vlastitoj pekari, a isto tako i ono što nisam. Jer smatram da stvarno možeš učiti na svojim, ali i na tuđim greškama pa tako na kraju sam sebi kreiraš svoj put i svoje radno mjesto koje ti je najugodnije.”

Sa svojom desnom rukom u životu i poslu, partnerom Brunom, Marija se u Zürich preselila 2022. godine. Kao srednjoškolski par, zajedno su odrasli pa je i preseljenje u Švicarsku bila jednoglasna odluka, ona za koju su procijenili da bi mogla biti dobra za njihovu budućnost.

„Bruno je oduvijek bio poduzetan i nakon svakakvih ideja i pokušaja shvatili smo da bismo mogli sve to skupa spojiti i otvoriti pekaru. Znali smo da meni pekarstvo dobro ide i da je to moja velika strast, a Bruno kao Bruno, dao bi cijeli svijet za mene, za nas da uspijemo i budemo samostalni pa smo nedugo nakon preseljenja u Zürich odlučili krenuti u borbu za pekaru”, priča mi Marija.

Nakon puno zatvorenih vrata i pokušaja s investitorima, odlučili su dići kredit i sami krenuti u ovu priču. Marija će reći da im je to na kraju najslađe, zato što znaju da su sve stekli sami sa svojim rukama i teškim odricanjem otkako su došli u Švicarsku.

U međuvremenu, ona će se zaposliti u jednoj lokalnoj pekari i zapravo taj posao pronaći još u Zagrebu, preko prijateljice s kojom je išla u slastičarsku školu, a koja živi u Zürichu i pomogla joj je doći do par kontakata. Počela je raditi manje od dva tjedna od preseljenja i zaključuje iskreno da se nije niti mogla zamisliti bilo gdje drugdje osim u pekarstvu.

Priča o pokretanju Boma Bakery sada bi već mogla biti sadržaj cijele jedne knjige:

“Stvarno je bio dug i težak put i neizmjerno sam ponosna na nas da smo u manje od tri godine uspjeli otvoriti pekaru u stranoj zemlji. Cijelo vrijeme vodila nas je misao da znamo što radimo i što želimo, a isto tako leđa u vjetar davala nam je činjenica da Švicarci vole ručni rad i to se ovdje cijeni. Znali smo stoga, kada dođe trenutak otvorenja proizvodnje, da ćemo proizvode moći i prodati jer smo vjerovali u svoju kvalitetu.”

Boma Bakery za sada je proizvodna i dostavna pekara, koja je Švicarce počela šarmirati i po lokalnim marketima vikendom, a svi znamo da gotovo da i nema bolje preporuke od one usmene, zadovoljnih korisnika.

Marija mi otkriva da su za start odlučili krenuti samo s proizvodnjom, ali kvalitetnom, kako bi im svi proizvodi bili onakvi kakvi trebaju biti jer im ograničen budžet nije dopuštao da imaju i kvalitetnu proizvodnju i kvalitetnu prodaju. Na ovaj su se način malo po malo infiltrirali među restorane i ljude te odnedavno i na spomenute markete. Direktna prodaja ljudima omogućuje im da razgovaraju i slušaju svoje kupce i nastoje im ispuniti želje.

“Apsolutno”, kaže Marija, kada ju pitam hoće li Boma Bakery s vremenom imati i svoje prodajno mjesto.

“Što se tiče ponude, velika sam zagovornica bazičnih proizvoda, ali da su napravljeni kvalitetno pa smo se time i vodili. Jako mi je bitno da nam svaki osnovni proizvod bude napravljen s puno pažnje i na visokom nivou pa zato trenutno ne mogu reći da imamo puno “kreativnih” proizvoda jer želim da ljudi prvo prepoznaju našu kvalitetu i da dobijemo publiku koja će stvarno cijeniti dobar croissant, sourdough kruh ili baguette”, pojašnjava.

U proizvodnji se slijedom ove filozofije koriste najkvalitetniji sastojci, većinom švicarskog porijekla (jer Švicarci baš i ne vole uvoz, reći će mi), tako da je finalni proizvod rezultat dobrih namirnica, znanja i vještine.

U pain au chocolat, tako primjerice, koriste custom made čokoladu koju za njih radi lokalna čokolaterija, odnosno čokolaterka koja gaji jednaku strast prema svom poslu kao i Marija i Bruno. Također su kreirali kruh koji sadrži pivo lokalne pivovare, a ovo je, nadaju se, samo start suradnji s malim proizvođačima koje bi radili u budućnosti.

Zapitala sam se kako izgleda jedan dan u Boma Bakery? Tko ustaje prvi, tko mijesi, tko vozi dostave?

“S obzirom na to da nam se proizvodni pogon nalazi poprilično daleko, 65 km od stana u kojem živimo, naš dan kreće u 2 ujutro i kada dođemo u pekaru prvo krećemo skupa s oblikovanjem baguettea pa kada završimo, Bruno ih peče. U isto vrijeme ja nastavljam sa svim zamjesima tijesta, laminacijom, pečenjem kroasana za dostavu… Kada pečenje završi, Bruno spakira sve i kreće dostavljati opet u smjeru Züricha, ponovno 60 km udaljeno. I kada završi s dostavama, kreće natrag. Tako da, tih par sati dok Brune nema, ja obavljam sve što mogu sama, i administrativne poslove, a kada se on vrati, završavamo dan sa svime što je ostalo. Puno nam vremena oduzme vožnja jer nažalost nismo imali druge mogućnosti osim te daleke proizvodnje, ali ne žalimo se. Sve sami radimo i dani su jako dugi i teški, ali nama je bitno da smo zajedno i da se zajedno trudimo napraviti jednu lijepu priču za Boma Bakery”, zaključuje Marija.

Boma Bakery je i vizualno vrlo topla, prepoznatljiva, a njezin vizualni identitet rezultat je činjenice da je ovaj par veliki ljubitelj prirode, prirodnih boja i općenito svih boja u pekarstvu.

“Stupili smo u kontakt s fenomenalnom brending agencijom Linopoliss, njihovom art direktoricom Ivom Gotlin i grafičkim dizajnerom Martinom Gotlinom koji su poslušali svaku našu želju i misao te na svoj način napravili logo koji smo samo mogli sanjati. Kroz cijeli brending htjeli smo dočarati tu toplinu koja stoji iza svježe pečenih pekarskih proizvoda. A naša toliko talentirana Mateja Vrčković je sve to zabilježila sa svojim fotoaparatom i napravila magiju. Neizmjerno sam sretna što se sve posložilo, da Mateja i ja živimo u istom gradu i da je od početka dio ove naše priče”, priča mi Marija.

U moru obaveza oko pokretanja pekare u stranoj zemlji, na takoreći nepoznatom terenu, recimo da postoji i fun fact. Prednost Švicarske je to što se birokracija odvija lagano: sve papirnate stvari idu jako organizirano i sistemski je sve posloženo.

Bilo je tu, naravno, i razočaranja po putu (Marija će mi ispričati da su puno puta bili i “preveslani”), ali iz svega su izašli jači i pametniji. Podršku su kontinuirano dobivali od svojih obitelji i prijatelja:

“Toliko podrške dolazi od svih njih da mi se srce smije dok ovo pišem. Nema ništa ljepše nego svoje uspjehe i radosti dijeliti sa svojim najbližima. Neizmjerno smo im zahvalni jer bez njih sve ovo jednostavno ne bi bilo isto.”

Birokracija oko pokretanja biznisa je danas iza njih, a svakodnevicu im u prvoj godini poslovanja čini po 12-16 sati zajedničkog rada. Umor je svakako tu, no kada te nose entuzijazam, adrenalin, ljubav prema onome što radiš i u što vjeruješ, sretan si. Pitam Mariju za kraj, što joj, usprkos danima u kojima “padaš s nogu”, pričinjava najveće zadovoljstvo?

“Osoba sam koja stalno kupuje i čita pekarske/slastičarske knjige i trudim se stalno isprobavati nešto novo. Zadovoljstvo je kada mi nešto baš uspije i kada shvatim da sada to jednostavno mogu staviti u ponudu svoje pekare i sama odlučiti o cijeloj ponudi. Jer znam da smo došli do ovog trenutka kada sami odlučujemo I kada sve svoje želje možemo pretvoriti u stvarnost. Na kraju dana, jako sam sretna jer znam da ovaj posao nije fizički lagan, ali da je vrijedan svake prebačene teške vreće brašna, svakih 12 sati na nogama i svake opekline na rukama, i nadam se da nikada neću izgubiti tu volju i želju za kreiranjem nečeg novog i za pokušavanjem da budem bolji i bolji pekar iz dana u dan. I na kraju, zadovoljstvo je što sve ovo mogu dijeliti s Brunom, od toga mi nema dražeg.”

FOTOGRAFIJE: Mateja Vrčković