Kraj rujna zabilježili smo u svojim kalendarima za početak nove sezone teme koja je u dosadašnjim izdanjima bila vrlo rado praćena na After5 portalu, a to su naši “Ulovljeni na izlasku iz ureda”.
Čime se bave, kakav im je bio radni dan, koje su dobre i loše stvari u poslu koji svakodnevno obavljaju i gdje ćemo ih pronaći iza 5? Ova pitanja nastavljamo postavljati nekim novim protagonistima, a priliku da s njime otvorimo novu sezonu dao nam je Damjan Žunić.
Odabrali smo ga jer u jednoj tvrtki obavlja dva posla, međusobno zapravo i ne toliko slična. On je optometrist, ujedno i CEO poliklinike, pa nas je zanimalo kako točno hendla sve obaveze i što prvo radi kada sat otkuca pet popodne. Njegovu priču pročitajte u nastavku!
Za one koji će te tek otkriti, podijeli s nama par rečenica o sebi!
Ja sam Damjan Žunić, imam 36 godina, cijeli život živim u Zagrebu, u Španskom, i trenutno sam zaposlen kao ravnatelj i optometrist u Poliklinici Vukas. Ovdje radim zadnjih osam godina, od 2019. sam suvlasnik poliklinike, a nedugo nakon toga postao sam ravnatelj, odnosno CEO.
S jedne strane ravnatelj, a s druge optometrist – kako usklađuješ jedno i drugo, koliko se ovi poslovi razlikuju, i što ti je drive kod jednog, a što kod drugog?
Vrlo su različiti. Posao optometrista u Poliklinici Vukas podrazumijeva suradnju s oftalmolozima u radu s pacijentima (određivanje dioptrije, dijagnostički postupci, snimanja, pripreme pacijenata za pregled ili zahvat, ordiniranje kontaktnih leća i slično), a posao ravnatelja uključuje svakodnevno donošenje operativnih odluka, vođenje cijelog tima, zadovoljavanje potreba zaposlenika i pacijenata… Ravnateljski zadaci se manje-više tiču menadžmenta.
Kao optometristu, najveći mi je drive rad s ljudima i prilika da uspješno riješimo i otklonimo problem koji imaju s očima. To je stvarno jedno veliko zadovoljstvo, koje ispuni čovjeka emocijama i potiče ga da ide dalje.
“Bilo je mnogo dirljivih situacija u kojima smo uspjeli nekome bitno popraviti kvalitetu života. “
Kao ravnatelju, drive mi je rast. Ne nužno po samim brojkama, već po kvaliteti usluge, atmosferi koja ovdje vlada i koju pacijenti osjete, međuljudskim odnosima koje smo uspjeli ostvariti u poliklinici… Svi koji dođu osjećaju da smo dobar i skladan tim, da surađujemo i da nema neke negative. Svemu tome dodajem još da iz godine u godinu rastemo i uvodimo novitete na hrvatsko tržište, koji dosad nisu bili viđeni na ovim prostorima.
Biti optometrist – za naše čitatelje koji još ne znaju, kako bi opisao ovaj posao?
Optometrija kao struka je prilično mlada, i u Hrvatskoj je tek odnedavno prisutna, tako da možemo reći da se za nju još uvijek traži točno mjesto pod suncem na našem tržištu. Ideja optometrije kao takve je da rastereti oftalmologe i medicinske sestre, kako bi se mogli baviti onime što je stvarno ključno za pacijenta, poput liječenja bolesti i operativnih zahvata. Optometristi su spona koja bitno olakšava posao oftalmolozima i omogućava medicinskim sestrama da budu posvećene asistiranju liječnicima.
Što te najviše ispunjava u današnjoj karijeri? Kako izgleda jedan tvoj „dobar dan“ u Poliklinici Vukas, nakon kojeg odlaziš s posla ispunjen i sretan?
Sreću i ispunjenje pronalazim u trenucima u kojima naši oftalmolozi pomognu pacijentu s vidom. To je situacija koja je nabijena emocijama. Osim toga, dobar dan mi osigurava i naš kolektiv. Imamo atmosferu koja je u 99% slučajeva izrazito pozitivna, i velika je stvar raditi u timu nasmijanih i sretnih ljudi.
Koji su ti manje omiljeni trenuci u poslu?
Sve one situacije u kojima za pacijente nažalost ne postoji rješenje.
Bez obzira na trud i znanje naših doktora i korištenje moderne tehnologije, ponekad nemamo adekvatno rješenje koje bi moglo pomoći tim ljudima. Događa se izuzetno rijetko, ali se događa, jer to je medicina.
Osim toga, podjednako je žalosno i teško za vidjeti kada nam pacijent dođe prekasno, kada se obrati za pomoć, a na njegovim je ili njezinim očima već došlo do priličnog oštećenja. Onda smo limitirani, a ishod terapije može biti slabiji. Iako se vremena mijenjaju, još uvijek se nažalost premalo ljudi redovito kontrolira i radi na prevencij, i zato i gradimo svijest pacijenata u svojoj poliklinici, kako bi prepoznali bitnost dolazaka na redovne kontrole i preglede.
Koliko ti je bitno dijeljenje znanja o biznisu, svojih iskustava s drugima?
Osobno smatram da je dijeljenje znanja jedna od važnijih stvari u uspješnom poslovanju i da je to ključ uspjeha. Imam preko 10 godina iskustva rada u poliklinici i paralelno sam radio na Veleučilištu Velika Gorica. Tamo sam bio asistent u nastavi, a trenutno sam stručni suradnik na Veleučilištu u njemačkom Aalenu. Uz to, u kontinuitetu držim predavanja na hrvatskim i međunarodnim kongresima te na seminarima koji okupljaju optometriste. Tako da, dijeliti znanje i iskustvo koje dobijemo u svakodnevnom radu u poliklinici s pacijentima i oftalmolozima je definitivno nešto što nitko ne bi trebao zadržati za sebe, jer možemo pomoći u razvoju cijelog tržišta i omogućiti drugima da napreduju.
Najdraži projekt na kojem si radio posljednjih mjeseci?
Poliklinika Vukas je prošla kroz velike izazove u posljednih nekoliko godina. Jedan od tih izazova bio je uvesti nešto novo na hrvatsko tržište i tu smo se našli u projektu zajedno s međunarodno priznatom firmom Zeiss, kako bismo postali jedina poliklinika u Hrvatskoj koja nudi lasersko skidanje dioptrije SMILE metodom. Ona spada u treću generaciju laserske korekcije dioptrije, koja je ujedno i najmodernija, najmanje invazivna i s najkraćim oporavkom za naše pacijente. SMILE metodu u ponudu smo uveli ove godine, a realizacija tog projekta nije bila nimalo jednostavna. Imala je svoje uspone i padove, ali u konačnici smo uspjeli realizirati zamišljeno na jako visokoj razini i izrazito sam ponosan na cijeli projekt, kao i na cijeli tim koji je iznio projekt.
Kako ti je izgledao današnji radni dan?
Osim snimanja intervjua s vama, aktivno sam sudjelovao u radu ambulante u kojoj imamo pacijente s raznim vrstama problema vezanih uz vid. Uz to, pripremao sam se za putovanje, jer idem u Njemačku na kongres držati predavanje. Ujedno sam i mentor na završnom radu jednoj studentici, tako da smo radili korekcije oko njene prezentacije. U radno vrijeme uklopio sam i pripremu zadataka za idući tjedan, definiranje rasporeda za operacije, a kako smo na kraju mjeseca, već se rade i marketinški planovi za nadolazeći period.
Gdje ideš danas nakon posla?
Onog trena kada izađem iz poliklinike, ubacujem se u dad mode. Idem na ručak sa svojim sinom, nakon toga kod kuće obavljamo zadatke za njegovu školu, slijedi malo PlayStationa, pa ga vozim na trening. Trenira košarku isto kao i ja nekoć, tako da se ovog popodneva iskreno veselim provođenju vremena s njime.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Moja prva velika ljubav u životu je bila košarka, igrao sam za Cibonu, Cedevitu i reprezentaciju Hrvatske, pa se i dan danas u svoje slobodno vrijeme, istina amaterski, bavim košarkom. Ona mi je prilika za druženje s prijateljima: odradimo koji trening i odigramo koju utakmicu, čisto za svoj gušt.
Osim toga, od fakulteta sam razvio ljubav prema glazbi i sviranju klavira. To je još jedna moja amaterska zanimacija, budući da sam samouk. Glazbeni geni vjerojatno potječu od mog djeda Zvonka Špišića, jednog od najpoznatijih šansonjera u Hrvatskoj, koji je dobio dva Porina za životno djelo.
Tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Gurman sam i filmofil i iza 5 naći ćete me bilo gdje gdje je dobra klopa ili u kinu. Volim otići pogledati dobar film s prijateljima i sa sinom, i po meni je to mnogo bolji provod od izlaska u noćni život. Tako da je savršeni After5 zapravo kombinacija svega što smo naveli – roditeljstva, gastronomije, sporta, kulture… Možda tu i tamo ubacim i pet minuta za odmoriti, rezimirati radni dan. Ne bih ništa mijenjao u tom ritmu, dapače, uživam u svom životu.
FOTOGRAFIJE: Tatjana Bukvić
