Zadovoljstvo je kada dio svojih strasti uspiješ pretvoriti u posao, a da pritom ostane dovoljno njih u kojima se može jednostavno uživati. To je pošlo za rukom i mojem sugovorniku iz “Ulovljenih” – Luka Mavretić piše, režira, osmišljava… Sve se, na neki način, vrti oko pričanja priče pa u njegovom slučaju kreativnost ne živi samo “od devet do pet”. Družili smo se na njegovom stalnom poslu, u reklamnoj agenciji Imago, u kojoj je zaposlen na poziciji kreativnog direktora. Dan smo nastavili u Maksimiru, gdje najčešće provodi svoj afterwork s obitelji, a u šetnji smo tek “načeli” drugi dio poslova kojima se bavi kada nije u Imagu – piše scenarije, dramski je pisac i književnik, posljednjih nekoliko godina i režira… No, umjesto da nabrajam, bolje je da pustim Luku da nas provede svojim kreativnim svijetom.
Luka Mavretić
Luka, otkrij nam više o sebi. Koliko godina imaš, gdje živiš, čime se baviš?
Prije par tjedana kad smo dogovarali ovaj razgovor, imao sam 33 godine. Ovih dana sam friško navršio 34, a netko bi možda provokatorski rekao i da sam u 35. Živim u Zagrebu već dugo, ali još uvijek sam dečko iz Karlovca. Čime se bavim je najteže pitanje. Kad bi me to pitali prije, znao sam koristiti onu američku foru – “imam day job i night job” – ali to mi je počelo zvučati malo superherojski i djetinjasto pa sam prestao. Sad jednostavno nabrojim i pokušam ne zvučati ludo kad kažem kako radim kao kreativni direktor, scenarist, dramski pisac, književnik, a da posljednjih nekoliko godina i režiram. Skoro sve interese sam pretvorio u zanimanje, sve osim glazbe.
Gdje si zaposlen, na kojoj poziciji, i koliko dugo?
U reklamnoj agenciji Imago Ogilvy radim 5 godina. Pola tog staža proveo sam kao copywriter, a pola na trenutačnoj poziciji kreativnog direktora. To mi je baza i stalni posao, a na svim drugim projektima koji me vesele sam popularno zvani “vanjski”.
Provedi nas kroz jedan svoj radni dan.
Volim doći pješke na posao, to je definitivno idealan početak dana. Najbolje razmišljam u hodu pa nekad već na putu do posla zapišem neku dobru misao, skicu ideje, posložim glavu za sve što me čeka u danu. Stignem među prvima pa je ured još uvijek tih, ali brzo počinje akcija. Sviđa mi se moja pozicija jer sadrži puno različitih poslova. Pišem, montiram, prezentiram, slušam, argumentiram, snimam, vodim, primam feedback, dajem feedback i savjetujem. Rad s klijentima je velik zadatak, ali još veći i važniji mi je rad s ljudima – na svakom projektu i u svemu što radim jako mi je važno da se svi oko mene osjećaju dobro, tek tada nastaju najbolji projekti.
Kako usklađuješ copywritera, scenarista, redatelja i pjesnika? Kako se te strane međusobno nadopunjuju?
U svemu što radim, bavim se zapravo istom stvari, a to je storytelling. Scenarističko znanje mi je pomoglo da budem bolji copywriter, i obrnuto. Pjesništvo mi je pomoglo razmišljati sažeto i u slikama, što koristim i u scenaristici i u marketingu i u režiji. Što je najvažnije, kao bivšem mucavcu, književni nastupi i izvođenje tekstova uživo pomogli su mi naći glas i prebroditi izazov javnog govora s govornom manom. Bez toga se ne bih mogao baviti ničime čime se bavim.
Kako izgleda trenutak kad se prebacuješ iz agencijskog mindseta u onaj autorski?
Izgleda vrlo mračno. Ne zato što je depresivan nego zato što se u autorski mindset često prebacujem tek kasno navečer ili ranom zorom, dok djeca spavaju.
Što je za tebe najveći uspjeh u poslu? Kako izgleda jedan ‘dobar dan’, nakon kojeg odlaziš doma ispunjen i sretan?
Fan sam raznih dijelova svog posla, a za svaki se može napraviti drugačija definicija uspjeha. Ali, ako ćemo iskreno, moram reći da sam najispunjeniji nakon dana provedenog na setu, bilo filmskom ili reklamnom. Uspješan snimajući dan je lako definirati – znači da je materijal koji smo napravili odličan i da smo sve snimili u roku i unutar budžeta.
Koji su ti možda manje omiljeni trenuci u poslu?
Kompromisi bilo koje vrste. Kad dođemo do neke vizije, sklon sam jako vjerovati u nju, točno o tom obliku, stilu, formatu, ideji, ili bilo kojoj drugoj stavci. S druge strane, u kreativnom poslu nerijetko dolazi do “podešavanja” kako bi se zadovoljila različita mišljenja. Svaka od tih promjena me peče. To se uglavnom tiče agencijskog života. U umjetnosti se autorski kompromisi događaju, ali su posljedica želje da “proizvod” bude bolji. U marketingu se kompromisi događaju da proizvod bude “točniji”.
Koji ti je najdraži projekt na kojem si radio posljednjih mjeseci?
Imam dva najdraža projekta u zadnje vrijeme. Prvi je kampanja za brend vode u kojoj smo se inspirirali činjenicom što na Balkanu svi govorimo “umirem od žeđi”, ali ne shvaćamo koliko je dehidracija zaista opasna. Zato smo u pomoć pozvali narikače i osmislili kampanju kroz koju su oplakale sve umrle od žeđi, i pozvale na hidraciju. Drugi je projekt nešto što radim van Imaga, a to je koncept interaktivno-edukativnog muzeja pod imenom “Kuća vjetra“. Projekt razvijam s ulagačem, prijateljem i kreativnim partnerom Nikolom Hercegom, a uskoro krećemo u potragu za prostorom, nadamo se u Gradu Rijeci.
Snimio si dokumentarac “Biti u rodu s Johnom Malkovichem” koji je putovao izvan Hrvatske. Odvedi nas iza kulisa projekta, od ideje do realizacije, o koliko se dugotrajnom i koliko zahtjevnom projektu radilo uz day job i što ti je donijelo to iskustvo?
Ideju za taj dokumentarac nosio sam godinama, ali ako računamo od trenutka kad smo to stavili na papir i prijavili na prvi natječaj za sredstva, do svjetske premijere na filmskom festivalu u Krakowu, prošlo je oko šest godina. Rad na dokumentarcima je dugotrajan proces, što zbog praćenja živih priča koje ne možeš prisilno ubrzati glumom, što zbog vremena koje je potrebno da se prikupe sva sredstva. Imali smo tu sreću da smo nagrađeni sredstvima raznih europskih filmskih fondova. Za mene je to bio jedan od najizazovnijih perioda, u profesionalnom, ali i u privatnom smislu. Bio sam dvostruko razvučen, ili posvađan. Kako se radi o mojoj osobnoj priči u kojoj sam sudjelovao i ispred kamere, konstantno sam osjećao sukob između subjekta i autora.
S obzirom na to da sam duž čitavog procesa imao stalni posao, konstantno sam osjećao i tenziju između Luke marketingaša i Luke filmaša. U tih šest godina većina mojih slobodnih dana otišla je na snimanje, montiranje, organiziranje, putovanje i sve druge obveze koje sam imao na filmu “Biti u rodu s Johnom Malkovichem”. Mogu reći da sam zadovoljan filmom, ali ne i količinom odricanja. Naravno, dok sam radio dokumentarac o svom odnosu s ocem, bilo bi najgore pokvariti odnose s vlastitom djecom. Zato sam vrlo rijetko stajao tih godina. Supruga je bila koscenaristica na projektu pa sam srećom uvijek imao nju, i kroz poslovno i kroz privatno. Zbog svega što sam dobio, projekt se svakako isplatio. Izašao sam iz brojnih komfor-zona koje su me kočile, stekao samopouzdanje i svojim radom pošteno zaradio nadu da jednog dana mogu postati redatelj.
Kad bi na poeziju gledao kao na posao… Što bi u njemu bilo najzahtjevnije, a što najuzbudljivije?
Poezija je više ili manje apstraktna. Nema egzaktni smisao i koliko god mi na živce išla ta rečenica, stvarno je pitanje “što je pjesnik htio reći?“. Najzahtjevniji dio je prenijeti svoju poruku publici, a najuzbudljivije je kako će publika shvatiti ono što pišeš. Rijetko se dogode dva ista tumačenja.
Što ti najviše pomaže da ostaneš kreativan kroz toliko različitih formata?
Nezasitna ambicija i ovisnost o rješavanju kreativnih problema.
Gdje ideš danas nakon posla?
Kao i većinu dana, nakon posla idem u Park Maksimir. Tamo me čekaju dvojica sinova, Rino i Andro, supruga Valentina i naša mješanka Moka.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Imam nekoliko faza switchanja. Prvo da “zatvorim krug” radnog dana pješačim doma. Tu se za početak rekalibriram, preletim sam sa sobom cijeli dan, uspone i padove. Trčanje za klincima po Maksimiru je druga faza, tad više ne razmišljam ni o čemu work related. Na kraju dana ostane taman dovoljno vremena i snage da malo preberem po gitari i s Vali pogledam epizodu serije uz čaj.
Koja su ti omiljena afterwork mjesta?
Najdraže afterwork mjesto mi je Mirna koliba, idiličan kafić u maksimirskom parku. Omiljeno after afterwork mjesto je teretana, a after after afterwork naš stan.
Kako izgleda tvoj savršeni After5 – što, gdje, s kim?
Sa svim mojim dragim ljudima, familijom i prijateljima.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
