Novinarski posao nerijetko uključuje i radne vikende, no takav raspored ne pada teško kada “na zadatku” upoznate inspirativne ljude. Jedna od njih je i Rea Bušić, mlada glumica na diplomskom studiju Glume Akademije dramske umjetnosti, koju trenutno možemo gledati u predstavi “Hiromi” Teatra &TD. Srele smo se u Kinoteci, na lokaciji koja se zbilja izvrsno uklopila u cijelu Reinu priču pa smo fotografkinja Lucija Drača i ja imale osjećaj da je u cijelom prostoru baš kao doma.
Za našu rubriku “Ulovljeni na izlasku iz ureda” ulovile smo je na kraju ispitnog roka, a taman ususret novom ciklusu predstava u Teatru &TD.
“Oprostite što kasnim, imali smo radionicu mačevanja”, rekla je Rea čim je došla. Uistinu, koliko često čujete da je netko došao s – radionice mačevanja? Već mi je ta uvodna rečenica bila znak da će priča s Reom biti sjajna. I, zbilja je, pa je naše dvosatno druženje u Kinoteci, gdje Rea inače radi kao biljeterka, prošlo za čas. Svojim me razmišljanjima potaknula da češće kupim kartu za kazalište i podsjetila koliko je lijepo poslušati srce.
Rea Bušić
Za one koji će te tek otkriti, podijeli s nama par rečenica o sebi!
Ja sam Rea, Splićanka sa zagrebačkom adresom. Imam 28 godina i trenutno sam na diplomskom studiju Glume Akademije dramske umjetnosti. Ponekad snimam filmove, biljeterka sam u Kinoteci i igram jednu predstavu u Teatru &TD.
Reci nam više o svojem angažmanu u Teatru &TD, aktualnoj predstavi, o nadolazećim projektima:
Hiromi Vida Hribara i Nine Bajsić moj je prvi profesionalni kazališni projekt. Kad sam dolazila na prvu probu, bila sam prestravljena. Nisam poznavala nikog od prije, a doći u nepoznato nakon tri godine ustaljenog rasporeda i ljudi na Akademiji… Mislila sam da ću propasti u zemlju i onda sam jako brzo shvatila koju sreću imam. Svoj prvi projekt radila sam s tako mekanim ljudima i kolegama, u najljepšem smislu tog pridjeva. U predstavi sam japanska pijanistica koja se pojavi u zatvorenom svijetu jedne zagrebačke obitelji, u vrtlogu ljudskih odnosa koji su unutar tih zidova isparili. O nadolazećim projektima ne mogu puno jer ne znam hoće li se i kada ostvariti pa se držim ovoga što sad imam.
Jesi li oduvijek znala da želiš biti glumica, kako si se našla u glumačkom svijetu?
Htjela sam biti poštar, vatrogasac, putopisac. U slobodno vrijeme od škole sam uvijek nešto pokušavala glumiti, plesati, pisati, ali tad mi nije padalo na pamet da bih se mogla profesionalno baviti glumom. U srednjoj školi sam radila u kazalištu kao biljeterka kako bih mogla gledati što više predstava te sam volontirala i radila na FMFS-u. Upoznala sam glumce i ljude iz industrije koji su mi usadili ljubav prema europskoj kinematografiji i glumačkom zanatu.
Tako je to krenulo kuhati i u meni. Na kraju sam upisala i završila Učiteljski fakultet jer volim rad s ljudima i kreativnost, a i tada sam intenzivno krenula snimati studentske filmove i vježbe. Srce me vuklo da ipak odem na prijemni ispit iz glume, da barem iskusim to kako kasnije ne bi bilo unutarnjih borbi, i da vidim što će mi se dogoditi iznutra, kao nekakav psihološki eksperiment i bunt prema uhodanoj sebi.
Glumila si i u nekoliko filmova. Možeš li podijeliti koje su za tebe ključne razlike između iskustva snimanja za film i glume u kazalištu?
Obje umjetnosti iziskuju posvećenost i ranjivost, razumijevanje cjeline i tvog mjesta u istoj, važnosti prostora u kojem si, osjećaj za partnera i sebe. Film, ovisno o tome kakav žanr radiš i snimaš, traži više suptilne reakcije, detalje. Kamera kroz oko prodire do takvih finesa da u početku nisam bila ni svjesna što nosim u sebi i kakvi su minijaturni pomaci dovoljni za reakciju. Dok se snima scena, svi strpljivo i pažljivo stoje usmjeravajući svu energiju u to da kadar uspije, daju ti punu podršku dok glumiš. Zanimljivi su ti preokreti energije cijelog seta dok se snima i kad se završi.
U kazalištu zastupam samu sebe, nitko me ne prati i ne sluša osim kolega na sceni i onda se igram s njima, ogoljena sam na drugačiji način.
“Kazalište te tjera da se otvoriš i zastupaš na sceni sebe i prostor i partnera, ali kvaka je u tome da nema drugog pokušaja, osim sljedeće izvedbe, naravno. Publika je svakim danom drugačija, a time i predstava. Nevjerojatno je to koliko se zna razlikovati samo zbog toga što je taj dan pala kiša ili su ti došla neka topla lica u publiku. “
Kako izgleda jedan tvoj prosječan dan?
Ako imam vremena: hvatam sunce, čitam poeziju, odem na fakultet, na probu ili audiciju ili kavu sa sobom, pogledam predstavu ili film. Ako nemam: studij, studij, studij, studij. Uz sve navedeno dodati i smijeh i suze.
Što te najviše ispunjava u tvom poslu?
Igra i znatiželja. Vraćanje u djetinjstvo, stalno preispitivanje toga tko sam sve ja i gdje je ono djetinje u meni što mi je potrebno za stvaranje. Stvaranje novih obrazaca, otvaranje svog svijeta drugima. Pričanje priča. Kolektiv koji potiče maštu i nanovo otvara slobodan prostor za isprobavanje. Ljudi koji vide tebe kao tebe i cijene tvoju ludu crtu u poslu. Iščekivanje što su kolege pripremili za ovaj put i što će me njihovo “izbit’ iz cipela” i izazvati veselje. Sve navedeno su iskre koje samo ponekad frcaju i budem toliko ispunjena kad jesu, ali čar je u tome što to nikad nije konstanta nego iznova moram učiti kako to izvlačiti iz sebe i dijeliti s drugima.
Koji su ti manje omiljeni trenuci u poslu?
Moram se prisjećati da svatko ima svoj put rasta, zarastanja i otkrivanja sebe u ovom poslu.
“Vjerujem da su ranjivost i hrabrost glumca bitna i nužna stavka da bi postojao, ali to se ne može dogoditi baš kad ti to želiš. To je jako frustrirajuće i često mi se zbog toga pojavljuje osjećaj nedovoljnosti… Ostati mekan u ovom poslu je jedna vječna borba.“
Ne postoji radno vrijeme, mijenja se iz dana u dan, a opet, nekad toliko uživaš u tome jer osjećaš da ima smisla pa ti ni ne smeta to. Nekima dan završi, a tebi tek kreće. Nekad se toliko istrošim na probama i eksperimentima unutar procesa da nemam snage za ljude koje volim. Tu je još i vječna neizvjesnost i čekanje. Odeš na audiciju, učiš i radiš za tu ulogu, a na kraju često ne dobiješ ni odbijenicu nego saznaš od nekog trećeg da su već odabrali nekog. I da, čekanje honorara. Kruži legenda da su glumci bogati i da rade ovaj posao iz razonode pa valjda zato toliko čekamo.
Što se tiče žena, još uvijek smo najčešće dadilje, sestre, majke, više fizički nego psihološki okarakterizirane. Još uvijek slušam priče kolegica koje dobivaju upute da se više isprse na probama i izvedbama. Žao mi je da je tako.
Najdraže situacije u poslu koje su se dogodile proteklih tjedana ili mjeseci?
Premijera Hiromi, premijere mojih dragih ljudi i ponos koji se stvori kad vidim nekog koga volim kako je napravio dobru predstavu ili film.
Kako ti je izgledao današnji dan?
Trenutno sam na pauzi od nastave i u učenju za teorijske ispite. Danas baš čitam neke scenarije koji su još u razvoju i idem na tečaj mačevanja. Išla sam čitati u knjižaru Fraktura na promociji knjige Prirodopisi Prima Levija pa na pivu s prijateljicom koju dugo nisam uhvatila. U pauzama i prije spavanja izmjenjujem Slučaj vlastite pogibelji Kristiana Novaka i Samo strast Annie Ernaux, ovisno o raspoloženju.
Gdje ćemo te susresti nakon ovog snimanja?
Idem do Dolca špijunirati ljude i njihove navike, razmijeniti koju riječ s najdražim prodavačicama koje mi uljepšaju dan, prošetati po suncu kojeg Zagreb u zadnje vrijeme nesebično nudi.
Imaš li hobi/omiljenu aktivnost za switchanje između radnog i slobodnog vremena?
Ples, čitanje i kuhanje.
Koja su tvoja omiljena afterwork mjesta u gradu?
To se mijenja ovisno o sezoni. Trenutno, Dolac, Dubravkin put, Nova Ves, Jurjevska ulica, Kinoteka.
Kako izgleda tvoj savršeni After5 – što, gdje i s kim?
Knjiga i glazba, kava i šetnja, dobar film ili dobra predstava, dobra spiza. Sama ili s nekim koga volim.
FOTOGRAFIJE: Lucija Drača
