Pričate li sami sa sobom? U mom slučaju, dijalozi se uglavnom ne presele iz glave i postanu artikulirani, no znam kako mnogi preferiraju razgovor sa samim sobom naglas, a sada im u prilog idu i argumenti znanstvenika. U engleskom jeziku razgovor sa samim sobom naglas naziva se privatnim govorom ili external self-talkom, a pojam koji se kod nas provlači ovakvom tematikom je “samogovor”. Time je razgovarao sa stručnjacima koji su odgovorili na pitanje – zašto ljudi pričaju naglas sami sa sobom? Kao prvi primjer navode Thomasa Brinthaupta, profesora emeritusa psihologije, koji se, kada je prije 30 godina postao roditelj – u razdoblju dugih, iscrpljujućih dana i noći bez sna – sa situacijom nosio tako da je pričao sam sa sobom naglas.
Zašto je dobar razgovor sa samim sobom naglas?
To ga je potaknulo da istraži zašto se ljudi upuštaju u ovu vrstu samogovora. Pojavilo se nekoliko ključnih razloga, uključujući društvenu izolaciju: pomalo i očekivano, ljudi koji provode puno vremena sami, skloniji su razgovarati sami sa sobom kako bi si pravili društvo. Brinthauptova majka živjela je sama, a nakon što ju je čuo kako priča sama sa sobom, rekla mu je da joj to pomaže prebroditi dan. Isti obrazac vrijedi i za djecu jedince – koji češće prakticiraju pričanje sa samim sobom, nego oni s braćom i sestrama – kao i za odrasle koji su kao djeca imali izmišljenog prijatelja za razgovor.
Drugi glavni razlog zašto ljudi pričaju naglas sami sa sobom jest, pojašnjava Brinthaupt, suočavanje sa situacijama koje su nove, vrlo stresne ili u kojima nismo sigurni što učiniti, misliti ili osjećati. Istraživanja su pokazala da su osobe u situacijama poput tjeskobe sklonije pričati same sa sobom. Nadalje, Brinthaupt pojašnjava da neugodne ili uznemirujuće situacije potiču ljude da ih pokušaju razriješiti ili razumjeti, a pričanje sa samim sobom je alat koji im u tome pomaže.
Postoji i čimbenik povezan s dobi. Mala djeca često pričaju naglas sama sa sobom dok uče društvene uloge, no s vremenom to prelazi u unutarnji govor. Starije osobe posebno su sklone samogovoru, kaže Brinthaupt:
„Možda im to pomaže da zapamte stvari ili možda imaju niže inhibicije. Moja majka je često govorila: ‘Nije me briga što drugi misle. Pričam sama sa sobom.’ Mi ostali, koji smo u sredini, još uvijek imamo tu inhibiciju. Ne želite previše razgovarati sa samim sobom jer bi ljudi mogli dovoditi u pitanje vaše mentalno zdravlje.“
Jesu li ljudi koji pričaju naglas sa samim sobom pametniji? Ili, pak, suprotno – postavlja pitanje Time. Vrlo uska istraživanja proučavala su ovu povezanost, ali Brinthaupt je otkrio da prosjek ocjena (GPA) studenata ima tek slabu povezanost s njihovom sklonošću prema samogovoru. Ističe da GPA nije najbolja mjera inteligencije. Kad bi morao nagađati, pretpostavlja da bi ljudi s iznimno visokim IQ-om mogli češće prakticirati samogovor nego drugi. No općenito, smatra da inteligencija zapravo nije bitna. Ipak, primjećuje da bi bilo zanimljivo istražiti kako sadržaj samogovora (jesu li vaši razgovori pozitivni ili negativni?) i njegova svrha (zašto to radite?) variraju među ljudima različitih razina IQ-a.
Razgovor sa samim sobom ima niz benefita
Razgovaranje naglas sa samim sobom potpuno je normalno – pa čak i korisno. Može olakšati rješavanje problema i poboljšati učinkovitost pri obavljanju zadatka, kaže Gary Lupyan, profesor psihologije na Sveučilištu Wisconsin-Madison, koji je istraživao samogovor. U jednoj od svojih studija zamolio je sudionike da među nasumičnim fotografijama potraže sliku vilice. Kada su ispitanici naglas izgovarali što traže, pronalazili su to puno brže nego kada nisu. Ideja je, objasnio je profesor, da na taj način vizualni prikaz onoga što tražimo ostane aktivan u umu tijekom pretraživanja. To znači da bi, ako izgubimo ključeve od auta, moglo biti korisno ponavljati „ključevi, ključevi, ključevi“ dok ih tražimo po kući, piše Time.
Razgovor sa samim sobom naglas može biti i motivirajuć, dodaje Lupyan. U jednom istraživanju košarkaši su brže i preciznije izvodili pokrete kada su naglas opisivali svoje korake na poticajan ili uputni način. Samogovor također može pomoći u održavanju fokusa, osobito u situacijama koje zahtijevaju niz različitih koraka. Lupyan je pojasnio:
“Jezik je dobar u organiziranju stvari. Pomaže ljudima ostati usredotočenima i znati kada treba prijeći na sljedeći zadatak.“
Brinthaupt, s druge strane, vidi samogovor kao termostat – alat koji pomaže prilagoditi “temperaturu” naših svakodnevnih emocija. Razgovor sa sobom može nas usmjeriti prema ciljevima i pružiti vrijedne povratne informacije, objašnjava. Možemo koristiti samogovor da kritiziramo sami sebe, pohvalimo se, odlučimo što trebamo učiniti sljedeće ili analiziramo neki težak zadatak. Možda naglas vježbamo što ćemo reći prije nego što nekoga prvi put upoznamo – ili se, ako požalimo što smo rekli tijekom tog susreta, možemo ohrabriti podsjećajući se da će biti druge prilike.
Razgovor sa samim sobom naglas također može poslužiti kao način ispuštanja frustracija. Klasičan primjer, kaže Brinthaupt, jest glasno psovanje, koje djeluje kao ventil i može pomoći da se osjećamo bolje. Iznenađujuće, može postojati i društvena dimenzija – u kojoj se razgovor naglas sa samim sobom približava granici između unutarnje i međuljudske komunikacije. Brinthaupt je objasnio:
„To je način da drugima izravno ili neizravno pokažemo što mislimo ili osjećamo. Možda pričam naglas sa sobom da bih svojoj ženi dao do znanja da sam stvarno frustriran ili ljutit. Tehnički, pričam sam sa sobom, ali znam da je ona u blizini, čut će me i možda će odgovoriti, pa ćemo o tome razgovarati.“
Razgovor sa samim sobom ima i terapeutski učinak
Gabrielle Morse, terapeutkinja iz New Yorka, često potiče svoje klijente da pričaju naglas sami sa sobom. Osim što pomaže ljudima bolje regulirati emocije, smatra da samogovor promiče svjesnost povećanjem samosvijesti. Također usporava misli njezinih klijenata, slično kao vođenje dnevnika:
“Razumijem da to može djelovati smiješno ili neprirodno, ali ljudi su uglavnom vrlo otvoreni prema tome. Imamo tisuće misli dnevno, a one su samo neuronski impulsi – potpuno nasumične. Razgovor naglas može stvarno pomoći u regulaciji, smirivanju i praćenju toka misli.”
Morse koristi vještine iz dijalektičke bihevioralne terapije, a jedna od njih uključuje razgovor sa sobom kao da ste vlastiti mudri trener. Primjerice: „Imam sve što mi treba da kroz ovo prođem“. Također pomaže klijentima osmisliti izjave koje im pomažu u suočavanju s anksioznošću. To može uključivati ponavljanje naglas: „U redu sam. Ovo djeluje zastrašujuće, ali nisam u neposrednoj opasnosti.“ ili: „Ovo neće trajati zauvijek. Mogu se osjećati neugodno i sigurno u isto vrijeme“. Anksiozne misli lako mogu nadvladati logiku, objašnjava, pa verbaliziranje takvih izjava može pomoći da izađemo iz vlastite glave, posebno kada doživljavamo intenzivne emocije.
To rezonira sa Stephanie Crain, jednom od sugovornica u Timeovom članku, koja priča naglas sa sobom – kao i sa svojim psima, zmijom, kokošima i zrakom – cijeli dan, svaki dan. Ima posttraumatski stresni poremećaj i vjeruje da je samogovor njezin način suočavanja. Kad počne osjećati tjeskobu, samogovor joj pomaže da se smiri; također je drži povezanom i angažiranom kad je sama.
Osim toga, Crain dodaje da je i zabavno pa često govori u rimama ili zapjeva.
„Brinem se za kokoši, svaki dan! Brinem se za kokoši, na svaki način! To je davanje dozvole samoj sebi da budem razigrana i izražajna kad doslovno nitko ne gleda. To stimulira moj um i pomaže mi testirati ono što je u mojoj glavi u stvarnim situacijama“, kaže i pojašnjava da svoj običaj razgovora sa samom sobom vidi kao dragocjen dar i resurs kojem može pribjeći kad god poželi. Ni njezini četveronožni prijatelji se ne žale pa kaže kako je njezino iskustvo da sva bića reagiraju na radosnu energiju.
Time donosi iskustvo još jedne sugovornice, Ellie Shoje, koja kada ide u šetnju, stavlja slušalice i počinje pričati – ali kroz zvučnike se ne čuje nikakav drugi glas. To je samo praktičan način da prikrije činjenicu da je potpuno zaokupljena razgovorom sa samom sobom.
„Otkad se sjećam, uvijek sam pričala sama sa sobom. Ako nešto procesuiram, 100% to rješavam razgovorom sa sobom. Kad stavim slušalice tijekom šetnje, to mi omogućuje da gestikuliram i govorim malo glasnije, umjesto da šapućem”, kaže Shoja.
Dodaje kako se nada da će ljudi preispitati svoje predrasude o razgovoru sa samim sobom naglas:
„Nekako smo odlučili da je pričati sam sa sobom pomalo ‘ludo’,. No u stvarnosti postoji velika moć u tome da izvučete misli i ideje koje su nagomilane u vama i povežete ih u riječi i rečenice namijenjene vašim vlastitim ušima. To vam omogućuje da se sami vidite, a kad se to dogodi, možete dopustiti i drugima da vas vide.“
Shojin unutarnji dijalog često postaje motivacijski, osobito kad se ujutro probudi ili ode u teretanu: „Možeš ti to. Uspjet ćeš.“. Tijekom dana koristi samogovor kako bi raspravila ideje za grupu za pisanje koju vodi, kao da priča s drugom osobom, a dok priprema večeru, razgovara na sav glas, bilo da je netko s njom u kuhinji ili ne. Ova navika, objašnjava, pomaže joj postići osjećaj smirenosti i samopouzdanja. Shoya je u razgovoru za Time zaključila:
“Razgovor usporava tvoje misli samom činjenicom da ih verbaliziraš. Jezik ograničava količinu kaosa jer moraš izraziti ono što osjećaš. Postaješ fokusiraniji, a razina tjeskobe i stresa zapravo se znatno smanjuje.“
FOTOGRAFIJE: Pexels, KaboomPics
