Frankfurtska kuhinja promijenila je način na koji živimo i razmišljamo o kućanskim poslovima

Ako je kuhinja zaista srce doma, onda mora odgovarati zahtjevima svog vremena i potrebama onih koji je koriste. Program izgradnje pristupačnih stanova nakon Prvog svjetskog rata u Frankfurtu doveo je do razvoja onoga što se danas smatra prvom serijski proizvedenom ugradbenom kuhinjom na svijetu. Osmislila ju je austrijska arhitektica Margarete Schütte-Lihotzky, jedna od prvih arhitektica u Austriji.

Osnovni cilj Frankfurtske kuhinje bio je učiniti kućanske poslove higijenskijima i manje vremenski zahtjevnima za zaposlene žene, koje su tada, kao i danas, uglavnom nosile teret kućanskog rada. Njezin kompaktan, standardizirani dizajn postao je model za kuhinje tijekom cijelog 20. stoljeća, a načela na kojima se temeljila utrla su put mnogim današnjim rješenjima koja štede prostor i troškove u suvremenim kuhinjskim prostorima.

Dwell donosi priču kako je ta ideja postala stvarnost.

Frankfurtska kuhinja

Stambeni projekt Novi Frankfurt, koji je vodio arhitekt i urbanist Ernst May, imao je tri glavna cilja: povećati stambeni fond nakon rata, poboljšati kvalitetu života radničkih obitelji te oba cilja ostvariti na učinkovit i ekonomski isplativ način.

Godine 1926., May je povjerio Margarete Schütte-Lihotzky zadatak da osmisli kuhinju koja će maksimalno štedjeti prostor u skromnim stanovima predviđenima projektom. Kako bi to postigla, Schütte-Lihotzky provela je detaljna istraživanja i razgovore s domaćicama i ženskim udrugama o tome što funkcionira, a što ne u njihovim tadašnjim kuhinjama.

Inspiraciju je pronašla u teoriji “znanstvenog menadžmenta”, koja je u to vrijeme bila popularna u Sjedinjenim Američkim Državama za optimizaciju učinkovitosti radnika u tvornicama – gledala je kuhinju kao samostalnu, organiziranu proizvodnu jedinicu.

Pritom se oslanjala i na učinkovit, lako ponovljiv dizajn kuhinja u željezničkim vagonima-restoranima, a svaki je detalj rasporeda Frankfurtske kuhinje (dimenzija 1,9 x 3,4 metra) bio osmišljen kako bi se skratilo vrijeme potrebno za prelazak s jednog zadatka na drugi.

Uključivala je ugradbene drvene ormariće (prototip je bio obojen u plavo, jer su tadašnji znanstvenici smatrali da ta boja odbija muhe), lako perive površine od bukve i linoleuma, te ergonomski radni prostor u kojem su najčešće korišteni predmeti bili nadohvat ruke. Klizna vrata odvajala su kuhinju od ostatka stana.

Kako bi se smanjili troškovi, Frankfurtska kuhinja dizajnirana je tako da se prefabricira i masovno proizvodi u manjim serijama, uz povremene varijacije.

Schütte-Lihotzky opremila je Frankfurtsku kuhinju nizom tada inovativnih dodataka. Kuhinja je sadržavala tzv. kutiju za kuhanje, nešto poput preteče današnjeg Crock Pota – izolirani spremnik u kojem se hrana mogla nastaviti kuhati vlastitom toplinom nakon ključanja, čime su se smanjivali troškovi energije.

Oznake na aluminijskim spremnicima za sastojke, s ugrađenim izljevima za točenje, precizno su se uklapale u identične niše na zidu. Preklopna daska za glačanje mogla se sklopiti i spremiti kad nije u upotrebi, stropna svjetiljka bila je podesiva, a ukloniva ladica za otpad omogućavala je jednostavnije i čišće zbrinjavanje smeća.

Oko 10.000 Frankfurtskih kuhinja ugrađeno je u nove javne stambene jedinice u Frankfurtu između 1926. i 1930. godine, no njihovo uvođenje nije prošlo bez izazova. Mnogi stanari teško su se prilagođavali novom dizajnu, što je grad potaknulo da izradi instruktivne i promotivne materijale, uključujući nijeme filmove i brošure.

Iako su uspon nacističkog režima i posljedice Drugog svjetskog rata zaustavile širu primjenu Frankfurtske kuhinje u Njemačkoj, poslijeratni stambeni procvat u SAD-u donio je velik interes za prostorno i troškovno učinkovite kuhinjske dizajne, inspirirane idejama koje je Schütte-Lihotzky pionirski razvila.

Danas se replika Frankfurtske kuhinje može razgledati u MAK-u – Muzeju primijenjene umjetnosti u Beču, a neki originalni primjerci nalaze se i u drugim muzejima diljem svijeta, uključujući V&A muzej u Londonu i MoMA-u u New Yorku. Kuhinja same arhitektice u stanu od 55 četvornih metara, koji je za sebe projektirala u austrijskoj prijestolnici i u kojem je živjela posljednjih 30 godina života, danas je pažljivo restaurirana i pretvorena u muzejski stan.

Tko je bila Margarete Schütte-Lihotzky?

Margarete Schütte-Lihotzky bila je zatvorena od 1941. godine zbog svog djelovanja kao kurirke za Komunističku partiju Austrije (KPÖ), koja je predvodila otpor nacističkom režimu u njenoj domovini. Iako je za dlaku izbjegla smrtnu kaznu, ostala je u zatvoru sve do kraja Drugog svjetskog rata 1945. godine. Taj će zatvorski period zauvijek podijeliti njezin život na dva dijela.

S jedne strane bila je mlada i uspješna arhitektica, vođena željom da stvori bolji život za žene iz radničke klase. S druge strane, ono što će kasnije nazivati svojom “drugom životnom fazom”– aktivna komunistkinja, politička aktivistica i autorica memoara, koju je austrijsko društvo profesionalno marginaliziralo zbog njenih političkih uvjerenja, a priznanja koja je zaslužila dobila je tek u posljednjim desetljećima života.

Schütte-Lihotzky proživjela je iznimno dug i ispunjen život, preminuvši nekoliko dana prije svog 103. rođendana 2000. godine. No njezino ime zauvijek će ostati povezano s prostorom koji je osmislila sa samo 29 godina: Frankfurtskom kuhinjom, prototipom moderne ugradbene kuhinje.

Kao što smo već naveli, Frankfurtska kuhinja uvela je mnoge elemente koje danas smatramo standardom: neprekinutu radnu plohu s pločicama na zidu, ugradbene ormariće i ladice optimizirane za pohranu – sve raspoređeno s ciljem udobnosti i učinkovitosti. Dizajn kuhinje bio je dio šireg nastojanja da se standardizira stanovanje i olakša svakodnevica radničke klase. 

“Ona nije samo osmislila kuhinju”, kaže austrijska arhitektica Renate Allmayer-Beck za Atlas Obscura. “To je bio koncept koji je trebao ženama olakšati život, pružajući im kuhinju u kojoj mogu lakše upravljati poslovima i imati više vremena za sebe.”

Za Schütte-Lihotzky, arhitektura je bila politička stvar. Iako je odrasla u obitelji srednje klase koja ju je štitila od surove stvarnosti bečkog života, tijekom studija arhitekture posjećivala je radničke četvrti i bila šokirana teškim životnim uvjetima. Tamo je vidjela ljude koji su živjeli osmero ili devetero u jednoj sobi, kao i “podstanare u krevetima”, one koji bi unajmljivali tuđe krevete na nekoliko sati dnevno.

To iskustvo učvrstilo je njezinu želju da postane arhitektica.

“Još nisam znala za poznatu rečenicu Heinricha Zillea: ‘Stanom možeš ubiti čovjeka jednako kao i sjekirom’, ali sam to osjećala”, zapisala je kasnije u svojim memoarima “Zašto sam postala arhitektica” (Warum ich Architektin wurde).

“U to vrijeme još nisam razumjela korijene njihove patnje, ali sam željela profesiju kojom bih mogla pomoći ublažiti njihove teškoće.”

Društveno osviješteni dizajn

Društveno osviješteni dizajn ostao je nit vodilja u njezinom radu. Nakon što je 1919. postala jedna od prvih žena u Austriji s diplomom iz arhitekture, Schütte-Lihotzky uključila se u bečki pokret naseljavanja – inicijativu u sklopu koje su tisuće obitelji naselile javna zemljišta na rubovima grada, gradeći improvizirana skloništa i uzgajajući vrtove kao odgovor na nestašicu stanova i hrane nakon Prvog svjetskog rata.

Dizajnirajući kolibe za naseljenike i tzv. “osnovne kuće” (male, standardizirane nastambe koje su se mogle modularno proširivati kako bi ih obitelj s vremenom mogla nadograditi), počela se sve više zanimati za to kako arhitektura doma može učiniti kućanske poslove učinkovitijima. Njezini projekti uključivali su kuhinje u kojima se i boravi, kao i futurističku nišu za kuhanje u kojoj su svi elementi bili izliveni u jednom betonskom bloku.

Njezin rad privukao je pozornost njemačkog arhitekta Ernsta Maya, koji ju je 1926. pozvao u Frankfurt, gdje je, u sklopu programa pristupačnog javnog stanovanja, osmislila Frankfurtsku kuhinju.

Iako je Frankfurtska kuhinja promovirana kao kuhinja koju je za žene osmislila žena, Schütte-Lihotzky se protivila ideji da njezin spol automatski znači da posjeduje neko tajno znanje o kućanstvu. U svojim memoarima je napisala da je takav narativ “podupirao tadašnja građanska i malograđanska uvjerenja da je mjesto žene u kuhinji, uz štednjak.”

Zapravo, Schütte-Lihotzky nikada nije vodila kućanstvo niti je kuhala prije nego što je razvila ovu kuhinju – pristupila joj je kao bilo kojem drugom arhitektonskom zadatku. Konzultirala je literaturu o racionalizaciji kućanskog rada, provodila studije vremena i pokreta, sustavno promatrajući i mjereći vrijeme i fizičke kretnje potrebne za svakodnevne zadatke, te je proučavala kuhinje u željezničkim vagonima.

Frankfurtska kuhinja bila je efikasno organizirana i kompaktna, kako bi se uštedjelo i na troškovima i na fizičkom naporu korisnika. U njoj je žena mogla prijeći od sudopera do štednjaka bez da napravi ijedan korak. Potraga za funkcionalnošću dovela je Schütte-Lihotzky i do odluke da kuhinju premjesti iz kuta obiteljske sobe u zaseban prostor – što je u to vrijeme mnoge domaćice zbunjivalo.

Frankfurtska kuhinja kao logističko i tehnološko postignuće

Dizajniranje prve ugradbene, unaprijed izrađene i masovno proizvedene kuhinje u vrijeme kada ništa od toga još nije bilo uobičajena praksa bilo je ogromno logističko i tehnološko postignuće.

“Upravo se o tome zapravo radi”, kaže Christine Zwingl, ravnateljica Centra Margarete Schütte-Lihotzky. Prema njezinim riječima, Schütte-Lihotzky morala je uzeti u obzir “složena pitanja arhitekture i gradnje, uključujući ne samo društvene aspekte, već i sve tehničke zahtjeve i konkretna tehnološka rješenja.”

Centar Margarete Schütte-Lihotzky, sa sjedištem u restauriranom stanu koji je arhitektica sama projektirala 1970-ih i u kojem je živjela do smrti, danas je muzej posvećen njezinom životu i radu, ali i istraživački projekt koji dokumentira povijest žena arhitektica u Austriji.

U rujnu 2024. godine, Centar je dovršio rekonstrukciju osobne kuhinje Schütte-Lihotzky i otvorio je za javnost.

“Bila je to uzbudljiva detektivska igra”, kaže Renate Allmayer-Beck, koja je vodila rekonstrukciju uz pomoć fotografija i dvaju originalnih nacrta.

Mala kuhinja svjedoči o Schütte-Lihotzkyjinom funkcionalizmu s lakoćom stila – svaki centimetar optimiziran je za pohranu i učinkovitost, ali tamnozelene fronte ormarića skrivaju živopisnu crvenu unutrašnjost, čija je jedina svrha – donijeti radost. Mnogi su detalji preuzeti iz njezina originalnog dizajna iz 1926.: daska za glačanje sklopljena uz zid, mjerne čaše za suhe namirnice smještene u posebno izrađene niše, a dodatna radna površina skriva se u plitkim ladicama.

Allmayer-Beck i Zwingl surađivale su sa Schütte-Lihotzky od 1980-ih, dokumentirale njezinu ostavštinu i radile na arhivu upravo u stanu koji su sada rekonstruirale.

“Tek sada primjećujemo sve te detalje, koliko je precizno osmišljeno, koliko s ljubavlju i funkcionalno”, kaže Allmayer-Beck.

Sve je počelo 1980. godine kada je Christine Zwingl, tada mlada studentica arhitekture, prisustvovala predavanju Margarete Schütte-Lihotzky.

“Svi u prostoriji bili su zapanjeni onime što je govorila, jer je opisivala svoj internacionalan život i karijeru”, prisjeća se Zwingl. “Bila je prilično sitna, neupadljiva žena, ali govorila je izuzetno uvjerljivo i s nevjerojatnom energijom.”

Želja za stvaranjem bolje budućnosti

U to je vrijeme Schütte-Lihotzky imala osamdesetak godina, a njezina životna priča u međuvremenu je ispunila stranice brojnih knjiga: 1930. godine preselila se u SSSR kao jedina žena među 17 stručnjaka zaduženih za planiranje novih gradova poput Magnitogorska, u sklopu Staljinovog prvog petogodišnjeg plana. Jedini uvjet koji je postavila za odlazak: neće projektirati kuhinje. Umjesto toga, povjeren joj je rad na vrtićima, jaslicama i dječjim klubovima – što je bilo u skladu s njezinom željom da podrži zaposlene žene.

Do 1938. godine preselila se u Istanbul, bježeći od Staljinove Velike čistke, te se pridružila Komunističkoj partiji Austrije (KPÖ) kako bi pomogla u radu otpora. U prosincu 1940. nakratko se vratila u Beč – navodno kako bi posjetila sestru, iako je zapravo djelovala kao kurirka KPÖ-a s ciljem da prenese poruke lokalnim članovima otpora. Gestapo ju je uhitio 22. siječnja 1941., dan prije njezinog 44. rođendana i planiranog povratka u Istanbul.

Tijekom Hladnog rata, zbog svojih izrazito komunističkih stavova, teško je dolazila do javnih projekata u Austriji, no nastavila je raditi kao neovisna arhitektica i savjetovala projekte u Kini, na Kubi i Njemačkoj Demokratskoj Republici.

“Bila je izuzetna osoba”, kaže Zwingl.

Njezine poznije godine nimalo nisu umanjile želju da stvara bolju budućnost. Postala je istaknuta pacifistkinja i feministkinja, odigravši ključnu ulogu u osnivanju Austrijskog mirovnog vijeća – lokalne podružnice Svjetskog mirovnog vijeća povezanog s komunističkim pokretom – te postala prva predsjednica Saveza demokratskih žena Austrije 1948. godine.

Kada su feministkinje drugog vala 1970-ih godina kritizirale Frankfurtsku kuhinju zbog toga što, kako su tvrdile, izolira žene i čini njihov rad nevidljivim, ta ju je kritika duboko pogodila. U svojim je memoarima branila svoj dizajn:

“Kuhinja je ljudima olakšala život i pridonijela tome da žene mogu raditi i postati ekonomski neovisnije od muškaraca”, napisala je.

Ipak, priznala je:

Mnogi njezini drugi projekti, koje je zasjenila ono što je i sama jednom nazvala “ta prokleta kuhinja”, zapravo su bili izrazito feministički. Još za vrijeme boravka u Frankfurtu dizajnirala je stanove za samostalne zaposlene žene, a veći dio karijere posvetila je međunarodnom radu na projektiranju i izgradnji vrtića i učionica za djecu predškolske dobi.

“Jad položaja zaposlenih žena koje ne mogu osigurati da se njihova mala djeca nalaze pod nadzorom školovanih odgajatelja tijekom radnog vremena dobro je poznat”, zapisala je u memoarima. “Rješenje tog problema ne može biti smanjenje broja zaposlenih žena – može biti samo u izgradnji velikog broja dječjih ustanova.”

Tijekom 1980-ih, svijet ju je iznenada ponovno otkrio i počela je primati brojna priznanja i nagrade, no njezin politički angažman i dalje je imao prednost. Kada joj je 1988. ponuđena Austrijska medalja za znanost i umjetnost, odbila ju je zbog umiješanosti tadašnjeg predsjednika u nacističke ratne zločine.

Na proslavi njezinog 100. rođendana u bečkom Muzeju primijenjene umjetnosti, gdje je zaplesala valcer s gradonačelnikom, govore su – uz vodeće političare – držale i predstavnice feminističkih organizacija te kći jednog od njezinih kolega iz otpora.

U Frankfurtu je naučila mjeriti udaljenost brojem koraka, a ta joj je vještina ponovno dobro došla kada joj je u posljednjim godinama života oslabio vid. Njezin omiljeni restoran bio je udaljen točno 264 koraka od vrata stana, a kada je Centar Margarete Schütte-Lihotzky 2021. otvorio za javnost restaurirani stan arhitektice, susjedi su se još uvijek prisjećali kako je jurila ulicom s podignutim štapom, glasno vičući: “Maknite se, dolazim!”

“Svi bi stali da je puste da prođe – čak i vozači”, smije se za Atlas Obscura Renate Allmayer-Beck.

“Nikada nije bila stara. Ni do posljednjeg dana.”

FOTOGRAFIJE: Margarete Schütte-Lihotzky Zentrum, Wikimedia Commons