Miris naranče, limuna i maslaca, ručno zamiješeno tijesto i zlatna korica posuta šećerom – pelješka sirnica više je od slastice. Ona je uspomena na blagdane, nedjeljna jutra i topli osjećaj doma. I dok će je netko zvati pinca, netko sirnica, važno je znati jedno – pelješka sirnica nije od sira. Ona je nježna, slatka, mekana uskrsna pogača, a svaki njezin sastojak nosi dio tradicije.
Pelješka sirnica brenda Croccantino
Danas je pelješka sirnica brenda Croccantino jedna od najtraženijih domaćih uskrsnih slastica, ali malo tko zna kako je sve počelo u maloj kuhinji na jugu Hrvatske. Od prvog zamjesa u kuhinji obitelji Antunović do mjesta na policama diljem Hrvatske, pelješka sirnica priča je o ljubavi, upornosti i sjećanjima iz djetinjstva.
Iza svakog savršenog komada stoji gotovo trideset godina obiteljske predanosti – i jedno zaboravljeno poglavlje koje sve više kupaca, nakon prvog zalogaja, poželi čuti.
“Sjećam se tatinih prvih priča o sirnicama njegovog djetinjstva. Zajedno s mojom bakom stvarao je tradiciju koju je živjela cijela naša obitelj. U kući je tada uvijek mirisalo po naranči i maslacu, a tijesto se dizalo polako, prekriveno krpom, u plavoj emajliranoj posudi. Moje prvo sjećanje na sirnice su upravo ti prizori: sve se radilo ručno, sve se peklo s puno pažnje i ljubavi. Sjećam se i tog osjećaja pripreme za Uskrs – to nije bio samo kolač, to je bio znak da dolazi nešto važno, svečano i posebno”, prisjetila se Marija Antunović, vlasnica Croccantina.
Domaći recept koji je prije 30 godina zakoračio u svijet
Godine 1995. obitelj Antunović pokrenula je profesionalnu proizvodnju slastica i kruha, a prva sirnica iz te proizvodnje ponuđena je za Uskrs iste godine – pažljivo zapakirana u prozirni celofan, s malom mašnicom na vrhu. Bio je to trenutak kada je jedan domaći recept zakoračio u svijet.
“U samim počecima, bilo je izazovno napraviti prvu profesionalnu proizvodnju veće količine sirnice, susresti se s velikim mikserima, profesionalnom pećnicom i komorom za dizanje tijesta. Sirnice smo do tada radili isključivo u toplini vlastite kuhinje, daleko od profesionalnih uvjeta. Bio sam mlad, entuzijastičan, pun volje i energije da uspijemo. Ta sirnica je tada bila najbolje što smo znali i mogli ponuditi, ali, iako je osnova recepta gotovo jednaka kao i danas, iskustvo koje smo u međuvremenu dobili, greške na kojima smo učili, doveli su do prepoznatljive strukture, okusa i mirisa sirnice koju danas nudimo”, ističe Željko Antunović, Marijin otac.
Prva veća prekretnica za ovo malo obiteljsko poduzeće dogodila se 2001. godine, kada je znanje o sporom zamjesu, fermentaciji i razvoju glutena, stečeno u Italiji na edukaciji o panettoneu, primijenjeno upravo u tehnologiji proizvodnje sirnice. Rezultat? Sirnica postaje sočnija, mekša i tehnološki savršeno stabilna.
Dugo je pelješka sirnica bila poznata samo lokalno – južni dio Jadrana, Pelješac, Korčula. No kada su Marija i njezin suprug Ivan pokrenuli Croccantino te počeli sudjelovati na sajmovima hrvatskih otočnih proizvoda, pelješka sirnica prvi je put izišla iz lokalnih okvira i stigla do šire publike.
Zagrebački dečko u ulozi pelješkog zeta
“Iskreno, u početku mi nije ni palo na pamet ponijeti sirnicu za Zagreb. Mislila sam da je to nešto toliko naše, južnodalmatinsko, da neće pobuditi interes izvan Pelješca. Ivan me uspio nagovoriti da donesemo nekoliko komada – čisto da ljudi probaju. Prodali smo ih u nekoliko minuta. Sljedeći dan smo donijeli više, pa još više… I završilo je tako da smo svježe sirnice svaku večer slali noćnim autobusom iz Orebića za Zagreb.
Ljudi su dolazili ciljano, čekali nas, redovi su bili dugi, a kad bi ostalo samo nekoliko sirnica na stolu – kupci su se znali i pošteno raspraviti tko je bio prvi” – s osmijehom priča Marija.
Na štandu su obožavali Ivana – njegov zagrebački naglasak u kombinaciji s entuzijazmom za pelješke sirnice bio je šarmantan kontrast. Starije gospođe sumnjičavo bi prevrtale sirnicu u rukama i pitale otkud jednom ‘zagrebačkom dečku’ pravo da prodaje nešto tako domaće i južnjačko. On bi se nasmijao i odgovorio da je pelješki zet – i tako postao jedan od najomiljenijih prodavač sirnica u gradu.
Tijekom pandemije 2020. svi sajmovi su otkazani, ali Marija i Ivan nisu htjeli izgubiti kontakt sa svojim kupcima. Sjeli su u kombi i krenuli – dostavljali su sirnice po Zagrebu, od vrata do vrata, svima koji su ih naručili putem društvenih mreža.
“To je bilo ludo i iscrpljujuće, ali nama je bilo važno opravdati povjerenje svojih kupaca. Ljudi su nas čekali s osmijehom, prepoznali trud. I tada smo shvatili da ne možemo više ovisiti o sajmovima. Otvorili smo stalno prodajno mjesto Pelješki zet na tržnici Dolac, započeli suradnje s delikatesama i danas sirnicu nudimo kroz razgranatu mrežu prodajnih mjesta diljem Hrvatske.” – prisjeća se Ivanova bolja polovica.
Gdje kupiti pelješku sirnicu?
Sirnica se u ovoj Croccantino radionici ručno radi svaki dan. Korice limuna i naranče naribane su iz domaćih peljeških plodova. Sok se smrzava i ljeti koristi za sorbete, a aroma rakije od ruža – tradicionalne dalmatinske mirodije – čini je neodoljivom.
Danas je Croccantino sirnica toliko tražena da ju za njihove stalne kupce rade i tijekom cijele godine i ostvaruju svoju misiju da do nje lakše dođu i oni izvan Pelješca. Tako je danas pelješka sirnica dostupna u Zagrebu u trgovini Pelješki zet na Dolcu (mliječna hala), kao i kod partnera brenda: Veronika Delikatese, Mrkvica, Friškoteka.
U Splitu i Rijeci dostupna je u Veronika Delikatesama, u Dubrovniku u marketima Prima i DB Kantun, u dućanu Cibaria Sana u Metkoviću, Mali Đardin u Pločama, i naravno – u Croccantinu u Orebiću.
FOTOGRAFIJE: Dea Botica
