Ljubaznost na poslu, empatija i psihološka sigurnost na radnom mjestu nisu tek apstraktni idealni ili romantične ideje. One su ključni pokretači vrhunskih rezultata, tvrdi Graham Allcott, autor šest knjiga, među kojima je i svjetski bestseller “How To Be a Productivity Ninja”. Osnivač je organizacije Think Productive i privatno je mentorirao istaknute međunarodne poslovne lidere. Tvrdi kako ljubaznost na poslu nije slabost, već praksa koja zahtijeva snagu, vještine i svjesnost. Uz nju, svaki tim može izgraditi okruženje u kojem vladaju dobrobit, inovacija i rast.
Allcott je za Fast Company podijelio pet ključnih uvida iz svoje nove knjige “KIND: The Quiet Power of Kindness at Work”.
Empatija i ljubaznost na poslu grade povjerenje i psihološku sigurnost
Vrhunski timovi temelje se na povjerenju i sigurnosti. Ljubaznost na poslu je jedan od najbržih načina za stvaranje takvog visokoučinkovitog okruženja, tvrdi Allcott i kaže kako povjerenje omogućuje ljudima da preuzimaju rizike, priznaju pogreške i smanjuju potrebu za pretjeranim nadzorom. Kada u timu postoji psihološka sigurnost – osjećaj da mogu preuzeti rizik – radni učinak raste. U takvom okruženju ljudi će odmah signalizirati problem, podijeliti ideju koja može donijeti inovaciju i biti iskreni, ali istovremeno otvoreni za konstruktivnu kritiku. Osjećaju se viđenima, saslušanima i dijelom šire slike.
Allcott je pojasnio kako sva istraživanja pokazuju da su organizacije, koje njeguju takav vid sigurnosti, uspješnije:
“Ona dovodi do veće produktivnosti, angažiranosti, zadržavanja zaposlenika, kreativnosti, inovacija i općeg zadovoljstva na poslu. Ljubaznost na poslu i empatija nisu samo moralne vrijednosti – one su strateške prednosti u izgradnji kulture psihološke sigurnosti, gdje posao ima smisla jer su ljudi koji ga rade cijenjeni.”
Biti ljubazan i biti dobar nije isto
Ljubaznost na poslu često se pogrešno interpretira ili se smatra da za nju nema mjesta u poslovnom svijetu. Mnogi je povezuju s popustljivošću ili slabošću. No, razlog tome je što ljudi često brkaju ljubaznost s pukim “bivanjem dobrim”, tvrdi Allcott. Pojašnjava kako biti ljubazan ne znači izbjegavati teške razgovore, stalno ugađati drugima ili izbjegavati konflikte. Naprotiv, ljubaznost na poslu uključuje sposobnost iskrenog komuniciranja, postavljanja jasnih granica i donošenja odluka koje su dugoročno korisne, čak i ako u trenutku nisu popularne. Ljubaznost na poslu nije slabost – ona je svjesna praksa koja gradi jače, otpornije timove.
Kultura u kojoj je najvažnije biti “dobar” često je slaba – ona stavlja naglasak na održavanje mira, ali izbjegava odgovornost suočavanja s istinom ili ukazivanja na loše ponašanje. S druge strane, kultura u kojoj vlada istinska ljubaznost temelji se na istini i integritetu. Biti “dobar” znači govoriti ljudima ono što žele čuti. Biti ljubazan znači reći im ono što trebaju čuti, objasnio je Allcott u članku za Fast Company.
“Zamislite da ste upravo izašli sa sastanka na kojem je kolega održao prezentaciju. Nije prošlo najbolje. Na kraju sastanka pita vas za povratnu informaciju. U tom trenutku imate izbor. Pristup “dobrog” bio bi reći bijelu laž kako biste izbjegli nelagodu: ‘Bilo je u redu, dobro si to odradio’. To je izbjegavanje istine u korist kratkoročnog mira”, pojašnjava Allcott i dodaje kako biti ljubazan znači reći ljudima ono što trebaju čuti.
Ljubazan pristup bio bi izdvojiti 20 minuta sljedeći dan i dati kolegi konkretan, konstruktivan feedback. To može uključivati neugodne istine, ali izrečene s dobrom namjerom – kako bi osoba mogla učiti i napredovati. Za takav izbor potrebna je stvarna snaga. Allcott obrazlaže kako to nije uvijek prikladno (zahtijeva vrijeme), to je hrabro (jer riskiramo odnos s kolegom kako bismo mu pomogli da se poboljša) i zahtijeva vještinu (jer istinu treba prenijeti na način koji gradi, a ne ruši). Međutim, kad se u timu stvori kultura istinske ljubaznosti, povratna informacija više nije izvor straha – postaje alat za rast. Ljudi se razvijaju, a tim postiže bolje rezultate.
Razbijanje mita o “business baddie” narativu
Ljubaznost na poslu povećava produktivnost, smanjuje razinu stresa i poboljšava fizičko zdravlje. Uz to, potpuno je besplatna. Pa zašto onda ne vidimo više ljubaznosti u poslovnom svijetu? Što nas koči, pita se Allcott.
“Ako pogledate kako su posao i uspjeh prikazani u književnosti, kazalištu, filmovima i medijima, naići ćete na isti arhetip – nemilosrdni biznismen. Od Shylocka i Ebenezera Scroogea do Shark Tanka i Vuka s Wall Streeta, kultura nas uči da uspijevaju oni koji gaze druge. Nakon što su pročitali biografiju Stevea Jobsa, mnogi su osnivači tvrtki pomislili da će, ako viču na zaposlenike tijekom sastanaka, stvoriti sljedeći Apple”, piše Allcott i dodaje kako u novoj knjizi razbija mit o “uspjehu onih koji gaze slabije”.
Kaže kako statistika pokazuje da je većina uspješnih lidera simpatična i pristupačna. No, razumni ljudi koji rade sjajan posao, ponašaju se s poštovanjem i grade lojalnost nisu toliko dramatični kao lik zlog genija – i zato ih rjeđe vidimo u pričama o uspjehu. Od Warrena Buffetta, Jacinde Ardern i Briana Cheskog (Airbnb) do lidera koje poznajemo, postoji niz vođa čija toplina i ljubaznost postavljaju temelje za uspjeh.
Mit o surovom poslovnom svijetu zadržava nas u nečemu što Allcott naziva mentalitetom oskudice – uvjerenju da vremena nema dovoljno, da nema dovoljno resursa ili da mi sami nismo dovoljno dobri. Ljubaznost na poslu, s druge strane, preusmjerava mozak prema mentalitetu obilja: Ja sam dovoljan. Ima dovoljno za sve. Kada svijet gledamo kroz tu prizmu, ljubaznost dolazi prirodno.
Ljubaznost je glagol
Na društvenim mrežama često nailazimo na sadržaj s porukama o ljubaznosti – #bekind hashtagove, inspirativne citate i objave koje služe za skupljanje lajkova. No, ljubaznost nije dio identiteta, nije nešto što “jesmo ili nismo”. Ne postoje ljubazni i neljubazni ljudi – postoje samo ljubazna i neljubazna djela. Svi mi imamo kapacitet biti i jedno i drugo, piše Allcott. Ono što radimo, iz dana u dan, ono što biramo u trenucima kada se čini lakše biti grub – to je ono što čini razliku.
Ljubaznost nije osobina – ona je čin. Ljubazni smo onoliko koliko je bilo naše posljednje ljubazno djelo, i neljubazni koliko je bilo naše posljednje neljubazno djelo. Kad ljubaznost promatramo kao glagol, a ne imenicu, postajemo svjesni da je ona praksa, nešto što se svakodnevno vježba, objasnio je Allcott i dodao kako nema nagrade za samu pomisao na ljubaznost. Ona se događa u prostoru između ideje da nekome uljepšamo dan i trenutka kada to stvarno učinimo.
“Sama misao nije dovoljna – važno je djelovati. Što više ljubaznost shvaćamo kao praksu, to ćemo češće prepoznati prilike da budemo ljubazni.“
Allcott kaže kako su to oni mali trenuci: kada u vlaku vidimo nekoga tko više treba naše mjesto ili kada na sastanku imamo priliku pohvaliti kolegu. Ako reagiramo u tom trenutku, uljepšali smo nečiji dan. Ako previše razmišljamo, agenda se pomiče dalje i trenutak nestaje. Prava ljubaznost na poslu znači naučiti iskoristiti taj trenutak umjesto da ga propustimo zbog vlastitih nesigurnosti. Kako bismo lakše prepoznali te prilike, moramo usporiti. Najčešći razlog slučajne neljubaznosti je – prevelika užurbanost. Kada smanjimo tempo i više budemo prisutni u trenutku, razvijamo veću empatiju i gradimo bolje odnose s ljudima oko sebe.
Ljubaznost počinje ljubaznošću prema sebi
Allcott je razvio osam principa vezanih za ljubaznost na poslu, a prvi od njih je da ljubaznost kreće od pojedinca, od nas samih:
“Kada razmišljamo o ljubaznosti, često najprije pomislimo na druge: kome možemo pomoći, kako možemo biti ljubazni prema strancu. No, neugodno je priznati da prava ljubaznost počinje s – ljubaznošću prema sebi. Većina nas prirodno bolje tretira druge nego same sebe. Brigu o sebi često doživljavamo kao sebičnost ili luksuz. No, kada prakticiramo ljubaznost prema sebi, šaljemo poruku da je to važno – i da i drugi mogu učiniti isto.”
Osim toga, ljubaznost prema sebi pomaže nam da se odmaknemo od mentaliteta oskudice i prebacimo na način razmišljanja temeljen na obilju. Biti ljubazan prema sebi nije čin sebičnosti – to je čin velikodušnosti koji potiče ljubaznost i kod drugih. Ljudi koji su ljubazni prema sebi, lakše su ljubazni prema drugima.
Ali, naravno, ljubaznost ne završava s nama, dodaje Allcott.
Izdvaja i jednu tradiciju koja postoji Napulju, zvana caffé sospeso (“odgođena kava”). Riječ je o jednostavnom modelu “plati unaprijed” – kada gost kupi kavu, ima mogućnost naručiti i jednu dodatnu te staviti račun u staklenku na šanku. Sljedeća osoba koja uđe u kafić, a nema novca ili je zaboravila novčanik, može uzeti taj račun i popiti besplatnu kavu. To je, kaže, prekrasan primjer kako jedno ljubazno djelo može pokrenuti lančanu reakciju:
“Ja se osjećam dobro jer sam nekome pomogao, barista osjeća ponos što radi u takvom okruženju, gosti u kafiću to vide i možda požele učiniti nešto slično. A kada netko naposljetku iskoristi tu kavu, svi zajedno svjedočimo još jednom činu ljubaznosti. Istraživanja pokazuju da jedno ljubazno djelo može stvoriti mnogo više pozitivnih efekata nego što mislimo.”
Sve što je vlasnik kafića učinio bilo je da pronađe staklenku i na nju napiše caffé sospeso. On je doslovno stvorio prostor za ljubaznost – učinio ju je jednostavnom i dostupnom. To je, tvrdi Allcott, bit ljubaznosti na djelu – stvaranje prilika da i drugi budu ljubazni. Dodaje kako isto možemo učiniti i u svom radu, bilo da je riječ o inicijativi da svi u timu napišu zahvalnicu kolegi ili jednostavnom pitanju na sastanku “Recite nešto što cijenite kod osobe koja sjedi do vas” – svi možemo stvoriti okruženje u kojem je ljubaznost na poslu prirodna.
“Razmislite o svom poslu: Što bi bio ekvivalent one staklenke u kafiću? Kako možete biti pokretač ljubaznosti i olakšati drugima da budu ljubazni?”, poručio je Allcott.
FOTOGRAFIJE: Pexels, Unsplash, Amazon
