Zamijeniti posao u telekom industriji za kuharsku školu u Njemačkoj, a zatim ući u svijet yachtinga – svakako nije tipičan profesionalni put, ali upravo tim redoslijedom svoju je karijeru gradila Tea Vuić. Nakon godina rada u uredu, osjetila je da joj je potreban zaokret. Otišla je u Stuttgart, završila školu za kuhara i radila kao chef.
Tijekom pandemije sasvim slučajno otišla je na jedrenje i taj prvi susret s morem i brodom bio je dovoljan da odluči kako želi promijeniti sve.
Plan za povratak u Hrvatsku tada se počeo oblikovati, a tri godine kasnije u potpunosti je realiziran. Danas ova samohrana majka 13-godišnjeg dječaka s kolegom vodi vlastitu butik agenciju, specijaliziranu za personalizirana jedrenja, s ciljem da tržištu vrati ono što, kako kaže, sve češće nedostaje – ljubav prema moru, vjetru i prirodi.
Tea Vuić
“Mislim da je stvar prošlosti situacija u kojoj ljudi ostanu u jednoj branši ili firmi do mirovine. Novo društvo nudi nam puno više opcija i poticaja za školovanje, prekvalifikaciju i otvaranje vlastitog biznisa. Potrebno je samo malo hrabrosti kako bi se prebrodio strah od nepoznatog”, govori mi Tea Vuić, nekad zaposlena u telekomunikacijama, a danas s “uredom” – na moru.
Prvi susret s brodom dogodio se zahvaljujući Teinom prijatelju koji ju je nazvao s pitanjem: “Imam brod, želiš li na jedrenje?”. Ubrzo je stajala ispred jedrilice na mulu – bojala se prijeći preko pasarele, kao da je odmah znala da će taj prelazak značiti i početak nečeg velikog za nju. Međutim, nije prošlo pet minuta od trenutka kada su isplovili do spoznaje da želi da joj brodovi i more budu dio života. Osjećaj slobode i pripadanja bio je, prisjeća se Tea, neopisiv.
Kada je odlučila pokrenuti vlastiti posao u yachting industriji, naišla je isključivo na podršku:
“Mogu reći da sam zaista sa svih strana dobila samo podršku i vjetar u leđa. Ili, prikladnije, u krmu. Čak mi ni na šalteru nije falio jedan papir!“
Zanimalo me i što je bio najveći izazov u cijelom procesu. Tea odmah kaže – zadovoljiti vlastita visoka očekivanja. Poraz nije bio opcija, što i nije toliko loše, no govori kako je često bila vrlo stroga prema sebi i nije si dala previše prostora da se kao “kopnena životinja” prvo prilagodi životu na moru te da si, tu i tamo, dozvoli i koju grešku. Otkako je krenula ovim putem, Tea je najviše naučila koliko je uporna, a neke vještine i lekcije vuče još iz telekom industrije:
“Za vrijeme studija i u početku karijere u telekomu, radila sam u službi za korisnike, na odjelu prigovora. Određene pregovaračke i mirovne tehnike zasigurno vučem iz tog razdoblja.”
Una i Mirta pokrenule su malu revoluciju s pamučnim ženskim ulošcima koji su stigli u hrvatske drogerije
Slike ove istarske umjetnice krase brojne interijere: Kako to izgleda kad je umjetnost i poziv i biznis
Od rada u pekari u Zagrebu do vlastite pekare u Zürichu: Marija Švicarcima donosi ono najbolje od kruha
Osvrnula se i na neke posebne trenutke na moru pa izdvojila situaciju od prošle zime, kada je s dvojicom najbližih kolega odradila transfer katamarana iz Francuske u Hrvatsku. Skiperica se prisjetila:
“Plovidba je trajala ukupno 35 dana i svaki je trenutak bio poseban. To me iskustvo zauvijek promijenilo. Obećali su mi da ću nakon takve plovidbe postati jedno s brodom i mislim da se upravo to i dogodilo.”
“Sjećam se koliko sam umorna, ali i sretna bila. Ta jutra na transferu za mene su nekako bila posebna, nitko – samo more, brod i ja”, prisjeća se Tea.
Govoreći o promjeni karijere, Tea Vuić govori mi kako smatra da je danas ženama kulturalno nametnuto da općenito svaki rizik svedu na minimum. No, ona poručuje da ne treba nasjedati na predrasude kako ženama negdje nije mjesto i da nešto ne mogu. Šteta je, kaže, ne iskoristiti sve prilike koje život pruža. Da se sama nije vodila tom filozofijom, danas joj radno mjesto ne bi bilo obojeno nijansama plave.
“U ovom je poslu najljepše buditi se na radnom mjestu – bez čekanja tramvaja ili trubljenja u koloni automobila… Uz zvukove zrikavaca, nekoliko nijansi plave te miris soli i borovine… No, nekada su ta buđenja i usred noći, praćena grmljavinom, munjama i sidrom koje je zaoralo; uplašenim licima gostiju. A ja moram izgledati kao da je to sasvim uobičajena noć i kao da je sve pod kontrolom. Sva sreća što se ovo do sada dogodilo samo jedanput”, govori skiperica o najljepšim i najizazovnijim trenucima svog posla.
Želi jedrenje vratiti njegovim korijenima
Tea mi je kroz razgovor spomenula i da joj je želja vratiti yachting njegovim korijenima. Smatra kako je jedrenje izgubilo svoje temeljno značenje – ploviti brodom kojeg pokreće vjetar:
“Pod jedrenjem se danas smatra sedam dana ‘motoriranja’, gužve u uvalama, uništavanje mora kemikalijama koje se sipaju u toalet kako bi se izbjegao miris, želja za luksuzom usred netaknute prirode… Rute se slažu po vlastitim preferencijama. Klijentima želim pružiti individualan pristup pa rute slažem isključivo na osnovu njihovih želja i potreba. Misija mi je da se na kraju tjedna osjećaju kao jedno s prirodom, vjetrom i morem.”
“Možda će zvučati kao klišej, ali zaista me najviše veseli kada vidim da mi gosti vjeruju, da su se opustili i da maksimalno uživaju u svakom našem zajedničkom trenutku na moru.“
S tom mišlju kao vodiljom i u suradnji s kolegom i mentorom, pokrenula je butik agenciju Sense Sailing Croatia kojom klijentima nudi više od običnog najma broda. Koncept se temelji na stvaranju iskustava koje bude osjetila i pružaju istinski doživljaj Jadrana i njegovih prirodnih ljepota. Svaka ruta, brod i posada pažljivo su odabrani kako bi odgovarali osobnosti i željama gosta. Umjesto brzog online bookinga, nude individualizirane itinerare oblikovane kroz osobne konzultacije putem Zooma ili Teamsa, gdje upoznaju klijente, slušaju njihove priče i zajedno stvaraju autentičnu, nezaboravnu plovidbu.
“Jednom, na samom početku karijere, netko mi je rekao da je brod najveći vid slobode – kada ti se nešto ne sviđa, odvežeš konop i odeš. I, zaista, sloboda koju pruža je neopisiva, ali da bismo je osjetili moramo prestati biti robovi modernog svijeta”, poručila je.
FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo
