Zagrebačka arhitektica pričom nas vodi u Keniju, na putovanje na kojem se zaljubljuje u Afriku

Prvi susret

Naše putovanje kroz raznolik svijet Kenije puno je više od običnog putovanja – bila je to emocionalna vožnja kroz prirodne raskoši i divljinu, životinjsko carstvo i različite kulture. Nismo putovali u velikom broju, naša obitelj bila je mala tročlana grupa o kojoj su cijelim putovanjem predivno brinuli djelatnici agencije „Shadows of Africa“ (uz „Jammark“ iz Zagreba). Dočekali su nas na nairobijskom aerodromu, gdje smo u zagušljivom, vrućem prostoru čekali jako dugo na red za kontrolu putovnica. Skeniranje lica i svih prstiju bio je obavezan dio kontrole. Po dolasku u hotel naš auto i prtljaga pomno su pretraženi detektorima metala. Tada smo već shvatili da je sigurnost Kenije narušena događajima iz prošlosti, no i nekim novim neželjenim trendovima.

Kibera slam

Sljedeći dan smo imali u vlastitom aranžmanu, pa smo prošetali Kibera slumom (slamom) uz pratnju lokalnih “walking guru” vodiča, braće Elijaha i Daniela, koji su tu rođeni i još žive u ovom dijelu Nairobija koji broji gotovo dva milijuna ljudi. To je treći najveći slum na svijetu (nakon indijskog i brazilskog). Odlično su nas uveli u povijest, doznali smo kako je slum nastajao, o prekretnici koja se dogodila izgradnjom željezničke pruge, ali i kako su se daljnji događaji manifestirali na razvoj grada, ali i Kenije. Prošetali smo dijelovima koji su im poznati i gdje ljudi znaju njih, tako da niti jednog trena nismo osjećali nesigurnost, iako naše MVEP (Ministarstvo vanjskih i europskih poslova) na svojim web stranicama ne preporuča posjet Kiberi.

Ne izazivamo foto aparatom, blještavim nakitom, fotografiranjem ljudi, već diskretno koristimo kameru mobitela. Hodamo blatnjavim uskim uličicama, kraj nas vrvi život, igraju se djeca, žene u svoj toj prljavštini uskih uličica vješaju mirisno čistio rublje. Nismo vidjeli zidanu kuću, sve su straćare rađene od blata, kartona, valovitog lima, raznog otpadnog materijala. Malih su kapaciteta, nemaju svoju vodu i kanalizaciju, već su sve prisutniji javni punktovi s vodom i toaletima. Naučili smo frazu „flying toilet“, jer se nužda obavlja u kantu i istresa se u otvorene kanale između kuća.

Struja je prisutna i nije toliko skupa, postoje zdravstvene ambulante, ali svaki napredak je još u povojima i spor. Posjetili smo Elijahovu i Danielovu mamu, popričali s njom u skromnoj prostoriji gdje ona i Daniel žive, kuhaju i spavaju. Ova iskustva su nas potresla i upečatljivo dočarala nejednakosti u svijetu. No, susret s ljubaznošću i iskrenošću naših vodiča, djece i ljudi koje smo susretali nas je inspirirao. „Chocolate city“ kako od milja zovu Kiberu zbog smeđih krovova, zemlje i boje kože, koja nije, kako kažu, crna, već smeđa, bila je izvrsna i dojmljiva uvodna priča u sve ono što ćemo dalje doživjeti.

Giraffe Centre

Nastavili smo dalje taksijem (Uber je preporučljivo prijevozno sredstvo, kako ne biste preuzeli neke nepotrebne rizike oko novca) do Giraffe Centra. Naime, Nairobi je grad koji leži uz sam Nacionalni park Nairobi, tako da je moguće posjetiti divlje životinje u njihovom prirodnom okruženju, ali i u prihvatilištima za bolesne, ozlijeđene i napuštene slonove i žirafe – Elephant Orphanage i Giraffe Centre. Odlazimo vidjeti žirafe, jer se za slonove karte kupuju mjesecima unaprijed. Jako je lijepo uređeno i možete hraniti životinje koje će vas pritom dotaknuti hrapavim tamnim jezikom, što izaziva smijeh i bliskost sa životinjom.

Svi kontrasti Nairobija

Amos, naš drugi „walking guru“ čekao nas je u centralnom, elegantnom dijela Nairobija, pa smo krenuli tamo. Dok su nas pratili osjećaji divljenja prema prirodi i zbrinjavanju životinja, ubrzo smo se suočili s izazovima sigurnosti. Između modernih nebodera, tradicionalnih građevina koje pripadaju različitim epohama grada, te sirotinjskih kolibica sazdanih od građevinskog i drugog otpada, doživjeli smo ljepotu i složenost ovog grada. No, ništa nas nije pripremilo za susret s korupcijom koja se, nažalost, pojavila u obliku lažnog policajca koji nas je, uz pomoć naoružanog čuvara opljačkao ispred Nyayo House, što je zgrada Ureda za imigracije i naturalizacije. Znači, državni objekt i barem jedan državni djelatnik.

Situacija je bila zastrašujuća. Iako smo bili sve svjesniji da je policajac lažan, nazvali smo našeg agenta koji nam je pomogao u raspravi s lopovom, pa smo završili s blažom štetom. Poslije smo doznali da su tu pljačke redovita pojava, pogotovo prema ljudima koji ne poznaju grad, zemlju i lako nasjedaju na lažne policajce i optužbe. Pravu policiju nismo zvali, jer bi to moglo ispasti još gore. Korupcija je ukorijenjena i što je hijerarhija veća, opasnost da ćete naići na još „krupniju ribu“ je veća. Potvrdilo se to tokom daljnjeg putovanja. Kroz ovu nelagodnu situaciju shvatili smo koliko je važno biti svjestan brige o vlastitoj sigurnosti dok istražujemo nepoznato okruženje. Neočekivani izazov smo polako zaboravljali u društvu profesionalnog vodiča Amosa, koji Svjetska nogometna prvenstva gleda u dresu Hrvatske, navijajući za nju. 

Upoznali smo i Keniju koja pulsira energijom – moderni i tradicionalni dijelovi Nairobija su se stapali u zanimljivom mozaiku arhitekture. U Keniji je godišnje doba zima, dok je kod nas ljeto. Temperatue u Nairobiju su od 16°C do 25°C, no ljudi su odjeveni u jakne i kapute i nose vunene kape. Nakon odličnog ručka u prelijepom restoranu CJ’s i šetnje gradom, uspon na heliodrom poslovne zgrade Kenyatta International Convention Centre koja nalikuje na klip kukuruza nam je pružio nevjerojatan pogled, podsjećajući nas da je svaka dimenzija ovog grada puna iznenađenja. Panoramski pogled na grad, na Uhuru park, katedralu Basilica of the Holy Family, zgradu parlamenta, Jamia Mosque, ali i stare i nove kvartove grada magnetski nas je zadržao.

Na kraju naše šetnje popili smo prefinu kavu uz odlične kolače u Art Caffeu i poprilično umorni, vratili se u naš hotel, rastavši se od Amosa s obećanjem da ćemo njegovom sinu poslati dres s brojem Luke Modrića. Voljeli nogomet ili ne, ali svi su znali za našu zemlju zahvaljujući našim reprezentativcima, počevši od Luke i penzionera Šukera.

Jezero Nakuru

Sljedeći dan našeg putovanja kroz Keniju donio nam je nova duboka iskustva. Odlučni da istražimo još dublje, krenuli smo prema jezeru Nakuru, gdje su nas dočekali nevjerojatni prizori. Smješteni u predivnom Sarova Lion Hill Game Lodgeu, osjetili smo sklad između luksuza i prirode. No, ono što će nas zauvijek povezivati sa safarijem je naš vozač, George.

Pun znanja, iskustva i ljubaznosti, on nas je proveo kroz game drive na jezeru Nakuru, gdje su se pred nama ukazali nevjerojatni prizori ružičastih plamenaca, ali i mnogih drugih divljih životinja.

Nakon početnih turbulencija, priroda nas je dočekala širom otvorenih ruku. Ugostila nas je uz cvrkut ptica i slikovite prizore. Između mrtvih stabala koja su me okupirala do nekog poetskog nivoa i uz rub slanog jezera, plamenci su stvarali svoje ružičaste kreacije. Babuni i vervet majmuni uz stazu i po stazi prihvatili su naš prolazak kao nešto uobičajeno, a afrički bivoli lijeno prolazili pokraj nas, dok su žirafe pasle grmlje u gotovo neposrednoj blizini nosoroga. Obitelj lavova drijemala je i mazila najmlađe članove ispod stabla, pod budnim oko mame lavice, dok smo tatu lava uspjeli ugledati dalje, jer muški vole svoju osamu. Love navečer, a ako ikad pojedu čovjeka, njihova glad bit će ubuduće isključivo za ljudskim mesom.

Zebre se nisu niti obazirale na nas, a bradavičaste svinje smo od milja zvali Pumba, prema liku iz američkog animiranog filma „Kralj lavova“.  Močvarne antilope i impale svojom gracioznošću i prekrasnim rogovima podsjetile su nas kako je još donedavno lov ovih divnih stvorenja bio dozvoljen. Vidjeti divlju životinju u svom staništu emotivan je i veličanstven trenutak našeg ciklusa života i najdublje osuđujemo svaki poriv za ubijanjem.

Maasai Mara

Novi korak na našem putovanju bio je Nacionalni park Maasai Mara i put prema tamo je bio jednako uzbudljiv kao i samo odredište. Ceste prema Maasai Mari bile su izazovne, postale su nam prava avantura – pune rupa, ali i policijskih kontrolnih točaka. Postavljene su radi sigurnosti, ali ih dosta službenika iskorištava radi uzimanja novaca vozačima i za to ne trebaju razlog. Kažu da vozači sigurno imaju novaca jer voze turiste. Krenuli smo kraćim, ali divljim putem prema Maasai Mari. George nas je oduševio svojom vještinom. Vožnja preko rijeke i sirovi teren bili su prava adrenalinska vožnja koja nam je dala poduku o snazi prirode.

Turbulentnost vožnje podsjetila nas je na frazu naučenu u na cestama Nairobija – afrička masaža. Čak su i asfaltirane kenijske ceste pune rupa, da vas dobro protresu i „izmasiraju“. Naš džip, zajedno s nama, dobro se nosio s tim izazovima, a prizori koje smo usput susreli nisu se mogli zaboraviti. Zabačena sela Maasaija otkrivala su njihovu tradiciju i način života, a pogledi i mahanja djece s toliko iskrenosti i radosti duboko su nas dirnuli.

Smještaj u Masha Masai Mara luksuznom lodgeu ispunio je sva naša očekivanja. I ovdje smo osjetili pravi dodir prirode, okruženi divljinom i čistom energijom, osjećajući se kao da smo postali dio nje. Noću smo slušali zavijanje životinja i cerek hijena. Safari, poznat i kao game drive, proveo nas je kroz fascinantne prizore divljine. Prolazak kroz prostranstva ovog parka ostavio nas je bez daha, a susret s Velikom petorkom nas je ispunio divljenjem. Vidjeli smo brojne životinje, ali i početak migracije iz Serengetija u Tanzaniji. Savanu su preplavile zebre i gnuovi, a mi smo se pažljivo probijali kroz mnoštvo u našem džipu, držeći se dozvoljenih staza kraj kojih je rasla crvena zob. Savana je u ovo doba prekrivena njome i kroz tri mjeseca bit će pojedene sve vlati ove životinjama dragocjene biljke.

Vrhunac našeg boravka u Maasai Mari bio je nevjerojatan safari balonom tokom kojeg smo promatrali spektakularni izlazak sunca i siluetu savane iz zraka. Gledajući kako sunce izlazi dok se divlje životinje bude, osjećali smo se povezani s prirodom na dubokoj razini. Kapetan balona, Australac, nas je ne samo proveo kroz nevjerojatne prizore, već nas je i zabavljao svojom duhovitošću. Uzdižući se iznad savane balonom, promatrajući izlazak sunca dok su životinje započinjale svoj dan, osjećaji zahvalnosti prema prirodi bili su toliko jaki da smo gotovo osjetili puls zemlje pod nama. Ali zemlje ispresjecane tragovima džipova koji sve više uzimaju maha. Turizam se i ovdje usjekao na štetu prirode i nadam se da će se uskoro više ograničiti prisutnost ljudi.

Slijedio je čaroban doručak u savani, uz šampanjac i finu hranu. Captain nam je pokazao fotografije, upoznali smo malo bolje suputnike iz košare, a mjehurići šampanjca sve su dodatno učinili iskričavijim. Miris savane, onako parfemski fin, uvlačio se u nosnice i razmišljala sam kako ga nikada ne želim zaboraviti. Upravo tu sam osjetila onu opojnost zbog koje se ljudi vraćaju u Afriku ili tu jednostavno ostanu.

Krenuli smo dalje, dok su se lavovi protezali pored našeg džipa, gotovo kao da smo se našli usred dokumentarnog filma. Nikada nećemo zaboraviti prizor duge u savani i dva slavna geparda od velike ubilačke petorke koji su bili dio priče koja je snimana i za National Geographic vezano uz njihov ugrožen opstanak. Njihova snažna tijela evociraju snagu prirode i nevjerojatna čuda koja se u njoj odvijaju. Krokodili, nilski konji, nosorozi, hijene koje trgaju plijen, dok lešinari strpljivo čekaju svoj dio gozbe, intenzivirali su emocije i spoznaje o svijetu oko nas.

Taj dan imali smo još jedan piknik, sami s našim Georgem. Tišina nas je kupala svojom snenošću, a drvo akacije pružalo hlad. Nigdje nikoga oko nas, samo ptičice koje je zainteresirala naša hrana. Nisam se bojala divljih životinja i nisam željela da sve ovo završi. Zarazila sam se ovom predivnom divljinom. Nisam znala kako ću smoći snage za rastanak. Sve je dodatno pogoršano iduće jutro kad mi je sobarica Karen na odlasku poklonila prekrasnu Masai ogrlicu. Nekoliko minuta bile smo u velikom zagrljaju i plakale. Morali smo otići, a nad moju savanu se polako nadvila sjeta.

Masai selo

Naša predivna avantura kroz Keniju nastavila se još dubljim uronima u bogatstvo kulture i neprocjenjive trenutke. Na putu natrag prema Nairobiju, naša obitelj stigla je u Masai selo. Prisustvo takvoj jednostavnosti života dodatno je produbilo naše razumijevanje i poštovanje prema njihovoj tradiciji. Susret u Masai selu bio je poput otvaranja vrata u prošlost, gdje su nas lijepo ukrašeni Masaiji dočekali s tradicionalnim plesovima i pjesmom. Ovaj trenutak povezivanja s lokalnom kulturom učinio je da se osjećamo dijelom njihove priče. Naša znatiželja je dodatno nagrađena prilikom ulaska u autentičnu, skromnu Masai nastambu od blata i balege.

Kroz posjet unutrašnjosti, vidjeli smo svakodnevni život Masaija – od kuhinje do prostora s ležajem za djecu i suprotne strane za muža i ženu. Odnosno žene. Naime, Masaiji su poligamni i imaju nekoliko žena te puno djece. Djeca idu u školu i zajednica se brine o njima. Tradicionalno se hrane mesom, a piju samo krv i mlijeko, te maksimalno jednu čašu vode dnevno. U novije vrijeme djeci kuhaju povrće kad idu u školu. Ono što je također interesantno su rodne uloge.

Naime, žene grade kolibe u kojima pleme živi, dok muškarci piju fermentirani plod salama-drveta (koje je dobilo naziv zbog specifičnog duguljastog ploda) i donose odluke. Zajednica im je snažna i u principu su poprilično jednostavni unatoč uplivu civilizacije sa svojim dobrim i lošim stranama.

Diani Beach

Naša obiteljska pustolovina se nastavila prema kenijskoj obali, a s njom i naša duboka veza s ovom zemljom i njezinim ljudima. George nas je odvezao na aerodrom u Nairobiju i od tamo smo letjeli za Mombasu, tužno se rastavši od vodiča prema kome osjećamo duboku zahvalnost zbog svih emocija, znanja i iskustava koje nam je podario.

U Mombasi nas je zadesila nova promjena okruženja i susret s neopisivim gužvama u masi ljudi i automobila. Nismo primijetili niti jedan semafor, a vozi se tipičnom regulacijom – trubljenjem i nama nedokučivim sistemom u kojem zna biti i po tri vozila u traci. Put do Diani Beacha uključio je i trajekt, na kojem smo osjetili puls društva u sučeljavanju s nepreglednim brojem ljudi.

Zato nas je na cilju nagradila Diani Beach, gdje smo otkrili pravi raj na zemlji. Bijele, pjeskovite plaže i smaragdno more nježno su nas pozdravili, stvarajući sliku koju smo oduvijek zamišljali. Usporavali smo ritam. Hakuna Matata. Vrijeme je teklo polako. Pole, pole (polako, na svahiliju). No, nismo mogli zanemariti stvarnost – susreti s “beach boysima”, lokalnim prodavačima, otkrili su nam složenost ekonomske stvarnosti i izazova s kojima se lokalno stanovništvo suočava.

Neprekidno su nam nudili svoje usluge i proizvode, a mi smo pak razvili posebne vještine kojima bismo ih izbjegavali i kupali se u Indijskom oceanu. Iako su nas malo usmjeravali van komforne zone, nekako smo prihvatili njihovu upornost kao dio lokalne kulture i naučili joj odolijevati ili se jednostavno ostali kupati i sunčati u eleganciji i udobnosti našeg resorta.

Ovaj rajski komadić obale ne samo da nas je okružio ljepotom prirode, već je donio i jedinstvene susrete s lokalnim stanovnicima – majmunima ljudskog lica, samango majmunima. Ženke su se približavale s nevjerojatnom pitomošću, gotovo kao da su nas već poznavale. Drage i simpatične, one su jelo uzimale iz naše ruke i nježno držale naše prste u svojim malim šapicama. Ova neobična bliskost nas je povezala s divljinom na način koji smo rijetko doživjeli.

S druge strane, muški majmuni su bili prava atrakcija. Vragolasta narav i sposobnost krađe nas je nasmijavala i izazivala. Njihova znatiželja nas je potaknula na oprez, a nezaboravna priča o tome kako je suprugu ukrao cigarilose i probao ih jesti imitirajući njegov način pušenja, nasmijala nas je do suza. Pokušavajući pušiti cigarice jednu po jednu, ostao je razočaran jer se niti jedna nije pokazala ukusnom za jelo. Na trenutak smo tako postali dio njihovog svijeta, a njihovi pokušaji da nas očiste od buha su nas dodatno razvedrili i praktično pokazali segment u kojem se brinu jedni za druge.

Osoblje resorta nas je dodatno očaralo. Naša povezanost s osobljem nije bila samo profesionalna, već i ugodno prijateljska. Njihova želja da nas nauče svahili riječima i pjesmama poput “Jumbo, jumbo gwuana” nas je povezala s lokalnom kulturom na dubljem nivou. Dok smo uživali u obrocima, shvatili smo da je hrana bila odraz različitih utjecaja. Indijski, britanski akcenti i neke druge tradicije zajedno su stvorili raznovrsne obroke. Tropsko voće bilo je kulminacija užitka za nepce.

Ronjenje kod Kisite otoka

Naša želja za istraživanjem i avanturom nas je odvela i izvan resorta. Odlučili smo napraviti izlet u Nacionalni park Kisite-Mpunguti Marine, gdje su nas čekali nevjerojatni prizori ljepote podmorja. Kupali smo se na otoku Kisite i ronili s dihalicama u toplom Indijskom oceanu, istražujući čudesne koraljne grebene. Podvodni svijet nas je malo razočarao, očekivali smo više raznolikosti, no period u kojem smo bili valjda je učinio svoje. Ručak u ribarskom selu predstavljao je zaseban doživljaj. Ribe, rakovi, namazi od algi i papričica, te bogatstvo povrća, s naglaskom na kasawu, oslikavali su bogatstvo okusa i mirisa kenijske ribarske kuhinje. Jednostavnošću, svježinom i okusima ovaj obrok nas je spojio s lokalnom kulturom i potcrtao ljepotu autentičnih iskustava.

Mombasa

Zadnji dan našeg nezaboravnog putovanja kroz Keniju donio nam je istraživanje Mombase. Posjetili smo Port Jesus, impozantnu utvrdu koja je svjedok povijesti ovog grada i njegove važnosti u trgovini i pomorstvu. Ogromna instalacija slonovskih kljova na aveniji kao simbol Mombase, nevjerojatno šarmantna stara i skromna džamija zapletena u mreži električnih vodova, plavo bijele fasade kuća, bogata tržnica ulijevale su jedan potpuno drugi osjećaj nego u Nairobiju.

Cijela atmosfera, unatoč hektičnom prometu, bila je smirujuća i odisala povjerenjem. Šetnja starim dijelom grada nas je odvela na putovanje kroz stoljeća, gdje su se miješali različiti utjecaji i portugalska, indijska i arapska arhitektura. Stari grad je bio poput otvorenog muzeja, pričajući priču o dubokim korijenima i razvoju ovog dijela svijeta. Naša krajnja destinacija bila je Uhuru Park, gdje smo susreli šišmiše koji su visili sa stabala u beskonačnom broju. Navodno više od milijun njih. Otpratili su nas na putovanje prema našem domu i na let koji je kasnio nekoliko sati.

Oproštaj

Evocirajući uspomene koje su još tako tople, svjesni smo koliko su nas divlje životinje i priroda obogatili na nekoliko razina. Iako smo se teško odvajali od njih, osjećaj dolaska na europsko tlo je bio poput zbačenog teškog ruksaka. Teret siromaštva, korupcije i nesigurnosti na trenutke se činio otežavajućim iskustvom. No, kroz sve lijepe emocije, Kenija će zauvijek biti mjesto gdje smo naučili da su život i njegova ljepota nerazdvojni od izazova i složenosti. Ova obiteljska pustolovina je putovanje koje nas je podučilo važnosti razumijevanja različitih aspekata svijeta koje moramo poštovati u miru i zajedništvu. Mi bismo tome dodali i ljubav.

FOTOGRAFIJE: Privatno vlasništvo