Zaposlenici Inditexa, koji u svojem portfelju ima brendove Zara, Zara Home, Massimo Dutti i druge, za vrijeme pauze imaju izbor od čak 19 jela koja se mijenjaju i kuhaju svaki dan. Ova je kantina postala uzor ne samo drugim tvrtkama, već i institucijama poput škola i bolnica, koje su počele pokazivati interes za model koji isprepliće selo i more i kreće se u “zero waste” smjeru.
Inditex kantina
Postoji nešto što je vrlo iznenađujuće kada se uđe u hladnjake kuhinja koje opskrbljuju tri kantine koje multinacionalna kompanija Inditex ima u svom sjedištu u industrijskoj zoni Sabón, u Arteixu. Riječ je o tome da u hladnjacima skoro da i nema namirnica uskladištenih za opskrbu tih kuhinja, iz kojih dnevno izađe oko 2300 jela: 1500 u glavnoj menzi, 400 u Metropolitan kantini i još 400 njih u Amazon kantini.
U hladnjači za povrće, primjerice, može se vidjeti tek nekoliko kutija u kojima se odvojeno čuva sve od stabiljka brokule do zelenih listova poriluka. Prizor govori u prilog modelu u kojem se svaka namirnica maksimalno iskorištava, a ekologija i ekonomija idu ruku pod ruku. Zaposlenici na izbor imaju 19-ak različitih jela koja se mijenjaju svaki dan, a osim toga, u kuhinjama se priprema i oko 800 piknika u kojima zaposlenici mogu uživati bilo gdje. Čak i kod kuće.
U kuhinji kantine prevladavaju organski proizvodi, povrće se priprema na više načina, postotak soli u jelima ispod je parametara koje preporučuje Svjetska zdravstvena organizacija (WHO)… Čak ni kava iz aparata (organska iz Gvatemale) ne sadrži šećer. Sve je to i kadrovska politika.
To su postigli modelom “restorana u tranziciji” ili “360º kantina” koji se počeo razvijati još 2017. u kantini odjela logistike i koji se, malo po malo, širi u 15 kantina koje Inditex kao multinacionalka ima u Španjolskoj, ali i u Nizozemskoj. Ideja je osvrnuti se na obližnji okoliš, na kopnu i na moru, kako bi se stvorila mreža lokalnih dobavljača koji podržavaju model koji je uspio povećati kvalitetu jelovnika i koji proizvodnju otpada svodi na minimum.
“Uzmi to odavde i prenesi tamo gdje je stvarno važno”, opisuju princip koji je imao dugoročne prednosti. Osim što je razvijanje ovakve kantine pomoglo u naseljavanju stanovništva na selo, potaknulo je i pomoglo mnogim poljoprivrednicima i stočarima da diverzificiraju svoju proizvodnju, da traže formule za optimizaciju resursa poput vode, da rade na smanjenju pakiranja, da surađuju s drugim proizvođačima i, naposljetku, da otvore vrata novim kupcima. U konačnici, posljedica je bilo stvaranje bogatstva na selu. “Ova menza (glavna u sjedištu) generira samo 2,5% miješanog otpada. Ostatak se reciklira ili upotrebljava”, objašnjava Odjel za inovacije Inditexa, odgovoran za nadzor svega vezanog uz dobavljače i kantine.
Priča je dospjela toliko daleko, da su čak i školske menze i bolnice u Španjolskoj počele istraživati kako Inditexov model funkcionira. Iako se neke mjere u trenutku provedbe mogu činiti skupima, Odjel za inovacije navodi da je dovoljno uzeti Excel tablicu i vidjeti da to u konačnici znači veliku uštedu.
Provodeći inicijativu u djelo, zamijenili su tri milijuna papirnatih čaša koje su se svake godine trošile na aparatima za kavu sa 6000 staklenih čaša koje svaki zaposlenik vraća nakon upotrebe. Tu su i automati u kojima su se nekoć zaposlenicima nudila prerađena industrijska peciva, no već su davnih dana zamijenjena zdravim snackovima. Treći primjer je da se krumpir koji ide uz “Laíño pijetla” kuha s ljuskom jer, kako objašnjavaju, “30% proteina u krumpiru nalazi se u ljusci, a osim što se guljenjem gube te hranjive tvari, potrebno je više osoblja i više vremena”.
Također su prestali kupovati začine u pakiranjima i kupuju ih u rinfuzi, kako bi došli do kvalitetnijeg proizvoda koji se troši u manjim količinama. Dok se za doručak poslužuje voće, voćne kore iskorištavaju se za pripremu aromatične vode, a stabiljke brokule postaju kremasta juha. Imaju i “bio menadžera” koji preostali organski otpad iz kuhinja pretvara u humus. Humus će zatim biti iskorišten u zelenim zonama kompanije ili ponuđen poljoprivrednicima.
Vratimo li se na hladnjake s početka priče, nisu to samo čuvari svježine namirnica, već i priča. Zaposlenici su dobro upoznati s time na kojim farmama Jose i Lucía sade grah koji se koristi za varivo. Kad otvore hladnjak za meso, znaju da životinje iz Casa Cachadesa, u La Larachi, ne jedu soju ili da je model ekstenzivnog uzgoja stoke zadruge A Carqueixa, u visokim planinama Luga, primjer koji treba kopirati u drugim dijelovima zajednice. A govore i o farmi na kojoj Ana i Marta proizvode svoje organsko mlijeko Sin Más, odnosno organski tofu Landeira koji proizvodi José Antonio sa sojom proizvedenom u Galiciji. Svakome tko poznaje sve te proizvođače jasno je da su zaposlenici blisko upoznati s time tko sve opskrbljuje njihovu kuhinju u Inditexu.
U međuvremenu, Odjel za inovacije nastavlja podržavati proizvođače na selu, potičući ih na uvođenje novih kultura. S njima čak planiraju i berbe, iako su svjesni da se na selu ništa ne može točno predvidjeti. Tu stvarnost žele pokazati i radnicima multinacionalke na Tržnici četvrtkom, u sklope koje proizvođači dolaze u Inditex kako bi ponudili svoje proizvode.
O Inditexu uglavnom razmišljamo kroz sferu brze mode koja je jedan od najvećih zagađivača na svijetu, no ova je priča jedan od pozitivnih primjera praksi koje mogu inspiracija za državne institucije i mnoge druge (velike) kompanije.
FOTOGRAFIJE: Inditex kantina
